Objavljeno je u New York Timesu, dakle mora biti službeno: trans-osobe su brojne i od sad pa nadalje su tu sa nama.
Transseksualci (oni/e koji su medicinski promijenili hormonalne i/ili anatomske aspekte svoga biološkog spola) i transrodne osobe (oni/e koji su izmijenili ili redefinirali svoj spol, ne uključujući medicinsku promjenu) su, kako je to pojašnjeno u članku NY Timesa «Na faksu, promišljanje biologije», sve vidljiviji i artikuliraniji, tu su oko nas i čine šokantne, subverzivne stvari – poput odlaska na koledž i zarađivanja za odgovarajuće životne uvijete na fakultetima. Ovakvi napori donose niz pitanja o jednakosti pristupa, ali i o prirodi i smislu osobnih atributa o kojima smo navikli razmišljati kao stalnim i nepromjenjivim, poput spola i roda.
Trans-osobe sada možda biti zahvalne NY Timesu, ali među feministicama je ovo pitanje već jako dugo prisutno. Od dugotrajne kontroverze preko priznavanja «žene-koju je rodila – žena» pa sve do skoro tridesetogodišnjeg Michigan Womyn’s Music Festivala, do pitanja da li lezbijska zajednica gubi svoje «butch» pripadnice zbog transseksualaca, trans-populacija prisiljava feminizam da se suoči sa teškim, ponekad, neprijatnim pitanjima.
Ovakva pitanja ne tiču se samo trans-osoba, iako su ona obično formulirana na takav način. To su pitanja o prirodi feminizma, o esencijalizmu i binarizmu kao i tome kako bismo se trebali (od)nositi prema opresivnim rodnim ideologijama. U nekim krugovima postavlja se pitanje da li trans-problematika uopće pripada feminizmu. Nije li već feministicama dovoljno teško utjecati na promjene bez potrebe da preuzmu na sebe i ciljeve onih koji biološki nisu žene?
Evo jednog pokušaja da se odgovori na to pitanje: feminizam se već generacijama bori protiv ideje da biologija određuje sudbinu. Vjerujemo li u to doista? Ili se pak još uvijek držimo mita o tome kako postoji nekakvo proviđenje ontološke biti zvane «muškost» i «ženskost»? Sve brojnija trans-populacija, glasna i ponosna, nas je prozrela.
Neke feministice se brinu da previše koncentracije na pitanja transseksualnosti podriva mogućnost feminizma da napravi promjenu u korist žena. Djelomice razumijem stari, zaštitnički strah da te osobe-koje-nisu-žene mogu preuzeti dio teško osvojenog ženskog prostora. U isto vrijeme, željela bih upozoriti svoje trans-netrpeljive prijatelje da iako trans-populacija, prema klasičnom definiranju, može ne biti «ženska», onda svakako nije ni «muška».
Ne postoji monopol na ugnjetavanje. U kulturi koja nastavlja stavljati akcent na maskulinitet bioloških muškaraca i sve ostalo podređuje tome, čini se kako biološke žene i trans-osobe dijele iste ciljeve. Promjena spola, bez obzira na koju stranu, nikome ne nudi predah od te specifične borbe. Poput žena, trans-populacija ima malo za izgubiti i mnogo za dobiti iskušavanjem statusa quo.
Upućivanje takvih izazova naše je feminističko pravo po rođenju. Odrastajući, najveći dar feminizma je za mene bila poruka da ljudi mogu biti i činiti sve što žele, budući da je ono što je bitno ljudski potencijal, ne spol. Nesumnjivo, veći dio drugog feminističkog vala koji se u to vrijeme borio kako bi nam izborio slobodu nije mislio kako u to mora uključiti i slobodu izbora spola ili roda (ili pak niti jedno od to dvoje) ili nešto tako radikalno kao što je remodeliranje svoga tijela. To je u redu. Prvi feministički val nije agitirao za slobodu žena da budu lezbijke, pa ipak je «lezbijski feminizam» postao jedan od kritičkih modela drugoga vala.
U biti se radi o temeljnoj stvari: iznošenju laži esencijalizma. Rušenje esencijalističkih zidova prinudne heteroseksualnosti nije tako različito od drobljenja esencijalizama o prinudu binarne spolnosti i roda, niti tako različito od slabljenja esencijalizma koji sprječava pravo žena da se obrazuju, rade i glasuju. Ukoliko želimo dočekati dan kada će «bilo što» držati vodu, kad ćemo doista prosuđivati osobu a ne njezine dijelove, stvaranje inkluzivnog trans-feminizma mora postati dijelom naše svakodnevnice.
Dodavanje prefiksa «trans» feminizmu je u mnogome slično korištenju motorne pile po prvi put. Ono je moćno, različito, teško i glasno, i svakako zastrašujuće sve dok se tim ne nauči upravljati, i pusti ga se da radi ono što zna najbolje. Trans-feminizam će zauzeti svoje mjesto u kutiji sa alatom, i mi ćemo ga koristiti, upotrebljavati dobro. Do tada, moramo ignorirati zvonjavu u ušima i škripu zuba i nastaviti dizati tu motornu pilu, puštajući da njezin prodorni zvuk oglasi naš napredak.
Hanne Blank
Izvor:
http://inthesetimes.com/article/725/transfeminism_let_her_rip