Bivša žrtva prostitucije Claude Haget opisala je svoje iskustvo u tome kako je biti izabrana u «bordelskoj liniji»:
«Smrzla sam se iznutra… Bilo je strašno, oni vas promatraju uzduž i poprijeko. Taj trenutak u kojem osjetite da gledaju u vas, odmjeravaju vas, procjenjuju vas… i ti muškarci, te debele svinje, koji nisu vrijedni niti polovicu od onoga koliko vrijedi najgora od nas, oni zbijaju šale, daju komentare…. Natjeraju te da se okrećeš i pokazuješ sa svih strana, jer njima, naravno, nije dovoljan samo pogled sprijeda. To me obično činilo bijesnom, ali istovremeno i uspaničenom, nisam se usuđivala govoriti. Nisam bila fizički prestrašena, ali mi je bilo uzdrmano samopouzdanje. Osjećala sam se zaista (poniženo)…. Bila sam stvar po koju je on došao i doslovno je kupio. Procjenjivao me kao da procjenjuje stoku na sajmu, a to je revoltirajuće, izaziva mučninu, to je strašno za žene. To ne možete zamisliti ako sami kroz to niste prošli. (Jaget, 1980.)
Unutrašnje posljedice prostitucije nisu u dovoljnoj mjeri shvaćene ili analizirane u psihologiji. Čak i u području traumatskog stresa nedostaje literatura koja se bavi iskustvom samih prostitutki. Na primjer, postoji propust u razumijevanju ili čak u uočavanju onoga što Jaget opisuje: traumatska odbojnost prema opetovanom «postrojavanju» radi izbora, s klijentima koji odlučuju o svom izboru na način vrlo sličan mesarima koji biraju krave.
1995. godine razgovarala sam sa Sarom, ženom koja se prostituirala u nečemu što se naziva bordel visoke klase u Johannesburg-u, Južna Afrika. Pitala me zašto sam tamo. Rekla sam joj istinu: Ja mislim da prostitucija uzrokuje ogromnu štetu ženama, ali s obzirom na to da postoji samo nekoliko studija koje se bave iskustvom u prostituciji u različitim kulturama, željela sam saznati njezina iskustva (i iskustva drugih) sa silovanjem, fizičkim napadima, psihičkim poteškoćama i traumama u djetinjstvu. Razgovarale smo o posttraumatskom stresnom poremećaju i o njezinom nedostatku povjerenja u ljude, uključujući psihologe/inje. Prolazeći kroz upitnike koji su se koristili u istraživanju rekla je da postoje stvari u njoj koje nikada nikome ne bi rekla. Sara mi je ispričala kako je teško izaći iz prostitucije. Razgovarajući s njom, ispitujući je o stresnim reakcijama s kojima se bori, osjećala sam se kao da sam uskočila u bunker usred rata. Razgovarala sam s njom o mojoj zabrinutosti da bi mogla postavljati pitanja o njenom životu u trenutku u kojem joj to može uzrokovati dodatnu uznemirenost. Rekla mi je da će ukoliko njezini odgovori pomognu drugima, to biti korisno i za nju.
Vodile smo razgovor o našoj djeci. Ona je imala sina koji je u to vrijeme imao sedam godina; on je bio razlog zbog kojeg je htjela ostati živa. Bila je veoma ponosna da mu može pružiti najbolju školu u gradu. Bila je nepokolebljiva u tome da ne želi da njezin sin ikad sazna da je radila kao prostitutka. Sa boli u očima ispričala mi je o jednom od najtjeskobnijih trenutaka u njezinom životu. Jedne se večeri, nakon što je stigla osoba koja je tokom noći, kod njezine kuće, trebala brinuti za njezinog sina, preobukla u odjeću za prostituiranje i nanijela odgovarajuću kozmetiku. Pretpostavljajući da je njezin sin zaspao, tiho je otvorila ulazna vrata kako bi izašla iz kuće. Neočekivano, njezin se sin probudio i potrčao k njoj. Vidjevši je, zaustavio se plačući «Mama, bojim se tvojih očiju. Gdje si?». Sara je bila očajna. Pretvorila u nekoga tko nije ona kako bi se prostituirala i njezin je sin to vidio. Kao što je to dobro dokumentirano u psihološkim istraživanjima drugih oblika torture, velika količina ljudske okrutnosti rezultira fragmentacijom uma na različite dijelove sebe koji promatraju i reagiraju, kao i na one koji ne znaju za stradanje. Sarina dissocijacija bila je strategija bijega radi nošenja sa velikim strahom i bolom kroz odvajanje toga od ostatka sebe (vidi Ross, Farley & Schwartz, ovo izdanje).
Ovo stradanje je osobito teško uočljivo zbog nevidljivosti negativnih posljedica prostitucije na žene u dominantnim medijima. Žena koja se bavi prostitucijom rekla mi je da je jedini citat u filmu Pretty Woman koji nije bio laž, onaj kada muškarac (Richard Gere) pita prostitutku (Julia Roberts) kako joj je ime, a ona odgovara «Kako god želiš da bude.» U prostituciji, ona je depersonalizirana, njezino ime i identitet nestaju. Ona isključuje svoje osjećaje da bi se zaštitila. Ona postaje «nešto u što se on može isprazniti, služeći kao svojevrsni ljudski toalet» (Hoigard & Finstad, 1986). Bez obzira da li joj je zaprijećeno oružjem ili «igra ulogu» kako bi preživjela tako dugo dok ne skine masku – bez obzira na način, ona ne ostaje cjelovita osoba. Ona konstruira sebe da bi potvrdila masturbacijske fantazije muškaraca, sebe koja smiješeći se prihvaća verbalno zlostavljanje, seksualno uznemiravanje, silovanje i torturu. S vremenom prostituirani dio nje sve više i više preuzima ostali dio nje. Ona je nestala. Stradanje koje doživljava u prostituciji postalo je nevidljivo, ono se ne opisuje kao seksualno uznemiravanje, niti kao silovanje, niti kao nasilje intimnog partnera već kao «seks». Okrutnost prostitucije intenzivira se kada je ona prezentirana kao «nešto drugo, kada se kontekst radikalno izokrene, a (njezina) se okrutnost prikazuje kao nešto smiješno ili seksi» (Millet, 1994, str.158).
Jedan od motiva za ovo negiranje štetnih posljedica prostitucije je čisto ekonomske prirode. Oko 14% bruto domaćeg proizvoda Tajlanda (27 milijardi US$ godišnje) proizlazi iz seks industrije (Lim, 1998). 2000. godine organizacija koja se bavi adolescenticama koje se prostituiraju izvijestila je da jedna djevojka svom svodniku donosi 250 000 kanadskih dolara godišnje.
Članci u ovoj zbirci opisuju kako prostituciju i trgovanje ljudima doživljavaju žene, muškarci i djeca koja su žrtve prostitucije ili trgovanja ljudima. Neki opisuju fizičke i emocionalne posljedice prostitucije i trgovanja ljudima. Drugi analiziraju ova iskustva iz feminističke perspektive, nadograđujući se na postojeću literaturu o incestu, silovanju, premlaćivanju i drugim oblicima muškog nasilja. Nekoliko ih opisuje programe za podršku ženama da izađu iz prostitucije i programe oporavka od prostitucije.
U ovom izdanju nastojale/i smo odgovoriti na neka od mnogih pitanja koja su se pojavila oko prostitucije i trgovanja ljudima. Kakvo životno iskustvo prethodi ulasku u prostituciju? Da li postoje rodni ili rasni/etnički ili socioekonomski čimbenici koji povećavaju ranjivost za ulazak u prostituciju ili ranjivost u smislu toga da se postane žrtva trgovanja ljudima? Koje društvene strukture i događaji usmjeravaju žene prostituciji ili dovode do toga da postaju žrtve trgovanja ljudima? Koje su sličnosti i razlike između prostitucije i drugih oblika odnosa između muškaraca i žena? Da li se u prostituciji događa nasilje i, ukoliko se događa, koje su to vrste nasilja? Koji su konceptualni modeli korisni za razumijevanje institucije prostitucije? Da li se literatura o incestu, silovanju i nasilju od strane intimnih partnera može primijeniti na prostituciju? Kakvo je emocionalno iskustvo, vezano za prostituciju, žena koje izvode seksualne činove za novac? Jednom kada se napusti prostitucija, kakve su psihičke i fizičke posljedice prostitucije? Koje su potrebe onih koje/i su u prostituciji i kako možemo izaći u susret tim potrebama? Koje su potrebe bivših prostitutki s posebnim naglaskom na sigurno stanovanje, skrb za fizičko zdravlje, tretman ovisnosti, psihoterapiju, radno osposobljavanje i društvenu podršku?
Kao što radovi u ovom izdanju pokazuju, postupci kojima su izložene žene u prostituciji uzrokuju ne samo fizičko stradanje, oni ih, isto tako, psihološki definiraju kao objekt, kao poniženu, kao «pičku», kao «prljavu kurvu». Ona sama, njezina individualnost, njezina ljudskost sustavno se napadaju i uništavaju u prostituciji. Ona je svedena na vaginu, anus, prsa i usta. Ona igra ulogu stvari koja odgovara željama muškaraca. (Dworkin, 1997.). Unatoč jasnoći mnogih analitičara/ki o ovoj temi, među kliničarima/kama postoji nedostatak znanja o sustavnim metodama pranja mozga, indoktrinacije (među svodnicima se naziva «seasoning» – «dozrijevanje») i fizičke kontrole koje se koriste protiv žena u prostituciji. Ove su tehnike posebno usmjerene na eliminaciju svakog kuta mentalnog prostora u kojem bi ona egzistirala. Strategije političkih tortura: onesposobljavanje, strah i ovisnost, zapravo predstavljaju priručnik za svodnike. Nepredvidljivo i ekstremno nasilje u prostituciji, kao i u torturi, ne upotrebljava se samo zbog ekonomskih i sadističkih razloga. Ono na kraju, ženi fizički usađuje osjećaj da je potpuno bezvrijedna i da, osim kao prostitutka, u društvenom smislu ne postoji. Kako njezin građanski identitet blijedi, ove tehnike osiguravaju gubitak njezinog otpora i udovoljavanje zahtjevima klijenata i svodnika. Teror postiže željeni učinak; čini je podložnom kontroli.
Iako je normalizirana u većini kultura, prostitucija je ipak nešto što bi se dobro moglo opisati kao «štetna tradicionalna kulturna praksa», pojam koji se međunarodno primjenjuje na žensko genitalno sakaćenje koje se odnosi na običaje koji se «temelje na ideji inferiornosti ili superiornosti bilo na osnovi spolova ili na osnovi stereotipnih uloga muškaraca i žena» (MacKinnon, 2001; Wynter, Thompson & Jeffreys, 2002). (1) Između ostalih, od 2003. godine, prostitucija je od strane države sponzorirana i u Nizozemskoj, Njemačkoj, Australiji i Novom Zelandu. Tamo gdje nije sponzorirana od strane države, čak i u državama gdje su zakoni protiv prostitucija na snazi, kao što su SAD i Meksiko, prostitucija se kulturološki promovira.
Brojni autori/ice objašnjavali/e su prostituciju kao nasilje protiv žena i djece te kao teško kršenje ljudskih prava.(2) U njihovoj knjizi o seks industriji na Tajlandu, Ryan Bishop daje savjet koautorici Lillian Robinson prije njezinog prvog posjeta Bangkoku kako treba posjetiti seks show-ove u Patpong-u: «Moraš to napraviti,» on govori njoj, «moraš otići tamo isto kao što moraš posjetiti Dachau» (Bishop & Robinson, 1998., str. 6).
Elisabeth iz Norveške opisuje svoje iskustvo kršenja ljudskih prava prostitucijom slikovitim detaljem:
«Oni vas vide kao kurvu, nikada kao nekoga koga bi željeli znati… Ja sam ništa i nisam netko s kim bi se osjećali povezanima. Ja sam samo genitalije koje oni upotrebljavaju. Mogli su si, isto tako, kupiti jednu od onih lutaka na napuhavanje. Ja sam ništa. Ja sam samo komad izmeta… Ja nisam netko koga bi imalo razloga znati… Stalno koristim tampone. Čak i kada nemam menstruaciju. To je zato jer se bojim da smrdim. Nikad ne sjedam previše blizu ljudima. Perem uši deset puta na dan jer se bojim da iz njih izlazi smola. (Hoigard & Finstad, 1992, str. 112-113).
Sličnost između iskustava žena u prostituciji u San Franciscu i iskustava žena u konfliktu u Bosni i Hercegovini je upadljiva (Farly, Munczek & Weine, 1995). Svakodnevnost silovanja žena u prostituciji u San Franciscu pokazala se obeshrabrujuće sličnom silovanjima žena tokom genocida. Gutman (1993) je dokumentirao postojanje logora silovanja/smrti (pojam koji su upotrijebile/i preživjele/i) u kojima su, silom odvođene žene Hrvatice i Muslimanke, ponižavane, silovane, mučene, namjerno oplođivane, a ponekad i ubijane od strane Srba. Stiglmayer (1994) i Vranic (1996) intervjuirali su one koje su preživjele logore -bordele u Bosni gdje su žene opisivale kako se prema njima postupalo s prezirom, tretiralo ih se kao stvari te nasilje što je bilo vrlo slično onome u salonima za masažu i uličnoj prostituciji u San Franciscu.
Borba za razumijevanje prostitucije je pokrenuta, između ostaloga, na međunarodnim pravnim frontovima. Da li je prostitucija oblik seksa kojem je potrebna sloboda ili se radi o seksualnoj eksploataciji i diskriminaciji i potrebno ju je zabraniti? (MacKinnon, 2001, str. 1396). Donošenje švedskog zakona, 1999. godine, razlog je za optimizam.(3) Promatrajući prostituciju kao društveni fenomen koji treba zabraniti, švedska je vlada kriminalizirala kupovinu seksa, ali ne i prodaju seksa. Shvaćajući da bez potražnje za kupnjom seksualne dostupnosti žena i djece, prostitucija i trgovanje ljudima neće napredovati, 1999. švedski zakon kriminalizirao je samu mušteriju, kao i svodnike, posrednike i trgovce ljudima, ali ne osobu koja je prostituirana. Švedski je zakon prepoznao da su «u većini slučajeva…(žene u prostituciji) slabiji partner koji je eksploatiran» i prenamijenio sredstva za socijalne usluge kako bi «motivirao prostitutke da potraže pomoć u napuštanju svog načina života».(3)
Učinci zakona za sada se čine korisnim. Dvije godine nakon što se zakon usvojen, štokholmska radna skupina izvijestila je da je prostitucija žena smanjena za 50%, te da je kupovina seksa od strane muškaraca smanjena za 75%. Od kada sa zakon primjenjuje, u Švedskoj je smanjeno i trgovanje ženama, svodnici i trgovci ljudima po svemu sudeći prebacuju žene u obližnje države u kojima se prostitucija tolerira ili je legalizirana, kao što su Nizozemska, Njemačka i Estonija (Ekberg, 2001.).
Direktno se suprotstavljajući ekspanziji globalne industrije prostitucije i jasno prepoznajući neodvojivost trgovanja ljudima od prostitucije, švedska ministrica za rodnu ravnopravnost Margareta Winberg pitala je:
Hoćemo li prihvatiti činjenicu da su neke žene i djeca, primarno djevojčice, često one koje su ekonomski i etnički najmarginaliziranije, tretirane kao niža klasa čija je svrha da služe muškarcima u seksualnom smislu?…
[N]astojanja da se suzbije prostitucija i trgovanje ženama mogu uspjeti jedino ako odbijemo biti marionete međunarodne industrije prostitucije… [M]i se moramo izjasniti protiv društva u kojem se žene i djeca smatraju predmetom trgovanja, protiv kupovine žena i djece od strane muškaraca i za budućnost u kojoj su svim ženama i djeci pružene jednake mogućnosti i u kojoj se poštuju njihova ljudska prava. (Winberg, 2002.).
Prostitucija je za zajednicu ono što je incest za obitelj. Incest i prostitucija su kamen temeljac muške dominacije nad ženama, pri čemu incest funkcionira kao «kamp uvježbavanja» za prostituciju. (Dworkin, 1997.). Isto tako kao što postoje politički pokreti za držanje incesta nevidljivim (kao što su organizacije koje ljude optužuju da stvaraju «lažna sjećanja» o incestu), postoje i organizacije koje prikrivaju štetnost prostitucije prezentirajući je kao oblik rada, kao da je ona samo još jedan posao.
Naše je razmišljanje o prostituciji i trgovanju ljudima u velikoj mjeri pod utjecajem perspektive klijentele, pornografa i njihovih suradnika. Informacije i dezinformacije o pornografiji i prostituciji još uvijek stvaraju seksolozi i libertarijanisti – oni koji su povijesno težili održavanju statusa quo po pitanju ženske seksualnosti. Pornografija je specifični oblik prostitucije, kod kojeg se prostitucija događa i dokumentira. Za njezine konzumente, uključujući dominantne medije, pornografija je često njihovo izvorno iskustvo prostitucije. Dezinformacije o ženama, uključujući žene u prostituciji, kao i dezinformacije o ženskoj seksualnosti u velikoj se mjeri promoviraju kroz pornografiju i na kraju, kroz industriju prostitucije/pornografije postaju sastavni dio muške seksualnosti. Relevantna literatura o utjecajima konzumacije pornografije ukazuje da je pornografija često osnova, ne samo načina na koji se promatraju prostitutke, već načina na koji se promatraju, a često i tretiraju, sve žene.
Danas je prostitucija otrovni kulturni proizvod, koji poručuje da su sve žene socijalizirane kako bi same sebe objektivizirale s ciljem da budu poželjne, da se ponašaju kao prostitutke, da izražavaju seksualnost prostitucije. U zapadnoj popularnoj kulturi stručnjaci/kinje za žensku seksualnost su zapravo prostitutke. Primjerice, 2002. godine jedan broj časopisa za mlade žene (Marie Claire) sadržao je članak o ženskoj seksualnosti, a koautorice su bile bordelska prostitutka iz Nevade i žena koja se prostituirala u više od 50 video filmova. U drugom primjeru o utjecaju kulturne promocije prostitucije, trogodišnja se djevojčica u dječjem vrtiću u San Franciscu hvalisala riječima «Ja sam svodnik». Djeca i adolescenti naučili su gledati na svodnike kao moćne, hladne i «glavne» buntovnike. Kada je upitana što svodnik znači dijete je odgovorilo, «on ima mnogo kurvi.». I to je bila dobra stvar: netko tko ima mnogo kurvi.
Trgovanje ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja događa se kako unutar granica jedne zemlje, tako i preko međunarodnih granica, dakle žene mogu biti prodane tuzemno ili međunarodno. U stvarnosti, trguje se djevojkama – znači otimaju se i prodaju radi seksualnog iskorištavanja- sa sela i iz grada, iz jednog u drugi dio grada kao i preko državnih granica bilo kuda gdje postoje korisnici. Dugi niz stoljeća žene se transportiraju i prodaju za prostituciju, prave robovske ili njima slične odnose (Barry, 1979.).
Unatoč nelogičnim pokušajima nekih da istaknu razliku između prostitucije i trgovanja ljudima, trgovanje ljudima je, najjednostavnije rečeno, globalni oblik prostitucije. Ekonomska ovisnost zemalja o multinacionalnim korporacijama, stvarajući za žene uvjete u kojima je prodaja njihove vlastite seksualne eksploatacije puno bolje plaćena nego drugi oblici rada, promovira i pogoršava prostituciju i trgovanje ljudima (Hernandez, 2001.). U svim zemljama sa visokom stopom nezaposlenosti žene (ali ne i muškarci) se usmjeravaju u prostituciju. Unatoč nekim opisima prostitucije kao razumnog posla za siromašne žene, činjenično stanje bolje opisuju višestruka kršenja ljudskih prava (MacKinnon, 1993; Leindholdt, 1993.).
Žene i adolescenti/ce koje su prodane preko međunarodnih granica često se nađu u nepoznatoj kulturi, bez socijalne podrške i bez prijatelja koji govore njihov jezik. Može im se dogoditi da im se putovnica ukrade, a često se drže i u položaju dužničkog ropstva. Nema logike u argumentu da je, ukoliko je u prostituciji u striptiz klubovima povrijeđena nešto manje ili na drugačije načine nego kada je prodana iz druge zemlje u bordel, prostitucija u striptiz klubovima nije štetna. Jednako je tako malo smisla u ideji da, ukoliko je na drugačiji način, nego kada se radi o prodaji preko pola svijeta, prisiljena na prostituciju na jednoj lokaciji, to onda znači da je ulična prostitucija slobodno izabrana. Činjenica da su neke ozljede i oblici sile teži od drugih ne znači da manje teški oblici nisu štetni i trebaju kao takvi biti prepoznati. Premda nije ubojstvo, fizički napad je, isto tako, kažnjiva protupravna radnja.
Prostituciju se čini nevidljivom kada se naziva zabavom, poslom, hostesiranjem, ili kada se bezazleno opisuje kao seks sektor ekonomije pojedine zemlje. Isto je tako čine nevidljivom opisi poput najstarije zanimanje na svijetu ili kada pitanje prostitucije završava na konstrukcijama poput muškarci će uvijek biti muškarci ili to je pitanje kurca. Postoji virtualni rječnik laži koje prikrivaju štetne posljedice prostitucije: dobrovoljna prostitucija, riječi koje impliciraju da je žena pristala a zapravo, gotovo uvijek, osim prostitucije, nije imala drugih opcija za preživljavanje. Upotreba pojma prisilno trgovanje insinuira njegovu suprotnost – da negdje postoje žene koje su dobrovoljno pristale da budu prodane u svrhu prostitucije.
Slijedeće riječi vode konfuziji kada je u pitanju priroda i stvarnost prostitucije. Sve više uobičajeni američko/britanski/nizozemski izraz seksualni rad sugerira da je prostitucija uobičajeni posao a ne nasilje protiv žena. Pojam seksualna/i radnica/ik migrantica/ant stapa prostituciju i trgovanje ljudima, te implicira njihovu bezopasnost. Žene u prostituciji nazivaju se pratiljama, striptizetama i plesačicama. Kineske riječi, lijepa roba, kićenim jezikom prikrivaju objektivizaciju i pretvaranje žena u robu u prostituciji. Izraz žene u nepovoljnom socijalnom položaju (navodno upotrebljavan za destigmatizaciju prostitutki), uklanja svaku naznaku seksualnog nasilja svojstvenog prostituciji. Fizičko i verbalno seksualno zlostavljanje u prostituciji u striptiz klubovima preimenovano je u seksualno izražavanje ili slobodu izražavanja nečije seksualnosti kroz ples. Bordeli se nazivaju hotelima s ograničenim vremenom, salonima za masažu, saunama i zdravstvenim klubovima. Stariji muškarci koji kupuju tinejđerke zbog seksualnih usluga u Seoulu prostituciju nazivaju plaćenim spojem. U Tokiju prostitucija je artikulirana kao seksualni odnos uz pomoć.
Prostitucija se opisuje kao poslovni pothvat. Muškarci koji kupuju žene u prostituciji nazivaju se zainteresiranim stranama ili trećim stranama, a ne johns ili trick [2]kako žene nazivaju mušterije. Svodnici se nazivaju dečkima ili menađerima. Jedan se svodnik nedavno osvrnuo na kratki rok upotrebe djevojke u prostituciji, što znači da on zna za opseg štetnih posljedica prostitucije i shvaća da ona neće biti utrživa (ukoliko preživi) nakon nekoliko godina. U SAD-u, upotreba riječi ‘ho (skraćeno od whore) zamjenjivo sa žene reflektira gledište da su sve žene kurve.
U borbi protiv dezinformacija o prostituciji, organizacija WHISPER distribuirala je ironičan opis posla koji na briljantan način demistificira prostituciju.(4) «Oglašavajući» karijeru u radu s ljudima, za koji nije potrebno iskustvo, WHISPER je oglasio «upozorenje» da će pogodnosti biti pružene prema procjeni uprave te da nema zaštite za neplaćanje usluga ili za spolno prenosive bolesti. Optužbe za silovanje smatrat će se kršenjem ugovora od strane zaposlenice.
Prostituciju sam počela istraživati 1994. godine nakon što je u San Franciscu osnovana Radna grupa za prostituciju. Bivša žrtva prostitucije bila je izbačena iz Radne grupe i njezina me prijateljica nazvala i zamolila da napišem protestno pismo. Napisala sam ga, ali sam bila zbunjena. Zašto radna grupa za prostituciju ne želi čuti nekoga tko je bio u prostituciji i izašao iz nje?
Otkrila sam da je cilj Radne grupe iz San Francisca bio promoviranje prostitucije kroz uklanjanje zakonskih barijera za njezino širenje. Članovi/ice Radne grupe nisu željeli čuti svjedočenje o tome kako prostitucija brutalno povrjeđuje žene. Radna grupa je bila pažljivo sastavljena od onih koji promoviraju prostituciju ili onih koji su podvodili druge žene, uključujući glasnu manjinu koja je govorila da je prostitucija zabavan i seksi posao. Kada sam ponudila da priložim radove WHISPER-a i Vijeća za alternative prostituciji, dviju agencija koje nude usluge ženama koje nastoje izaći iz prostitucije te analize prostitucije kao nasilja, pristojno mi je rečeno da za takav tip materijala nema mjesta u biblioteci Radne grupe.
Dvije godine poslije, Radna grupa je napravila izvještaj koji zagovara dekriminalizaciju prostitucije (Leigh, 1999). Dekriminalizacija prostitucije ukinula bi sve zakone protiv kupovanja žena i djece radi seksualnog iskorištavanja, šaljući na taj način zakonsku dobrodošlicu svodnicima, klijentima te posebno trgovcima ljudima. Nije iznenađujuće da su političari, na svim stranama, ignorirali preporuke Radne grupe iz San Francisca.
Nije slučajnost da niti WHISPER niti Vijeće za alternative prostituciji danas ne postoje. Grupe koje rade na ljudskim pravima žena koje su bivše prostitutke najčešće su bez dovoljno sredstava, a stres koji takav posao donosi ponekad uzrokuje gorke političke zakulisne igre.
Od tog političkog buđenja naučila sam neke stvari o prostituciji. Oni/e koji/e promoviraju prostituciju – a time i trgovanje ljudima – su politički povezani/e i obilno financirani/e. Pogrešne informacije o prostituciji su opće proširene – u medijima, u znanstvenim ustanovama, u službama socijalne skrbi i ugrađene u sustav zdravstvene skrbi. Ovo se može događati samo zato što su stvarni glasovi bivših žrtava prostitucije sustavno ušutkavani. Događa se i zbog toga što bi istina o prostituciji mogla omesti komfor i zadovoljstvo muškaraca u iskorištavanju žena u prostituciji. Isto tako, događa se zbog toga jer je prostitucija sama po sebi strašna: Ljudi ne žele slušati detalje o prostituciji isto kao što ne žele slušati o torturi. Kada slušaju o prostituciji ljudi su skloni osjećati se neugodno, nemoćno, krivo a nekad i ponovno traumatizirano.
Američko je ropstvo na svojem vrhuncu bilo normalizirano kao neugodno ali neminovno, sada se ono smatra institucijom koja je kršila ljudska prava. Možda ćemo, u nekom trenutku, u budućnosti, na prostituciju/trgovanje ljudima gledati sa sličnom historijskom perspektivom. Nadam se da će radovi u ovom svesku pomoći čitatelju/ici u razumijevanju prostitucije i trgovanja ljudima i toga kako pomoći ženama i djeci da ih izbjegnu.
BILJEŠKE
(1) Rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih naroda (A/RES/54/133, 07. veljače, 2000.) ističe štetnost genitalnog sakaćenja žena koristeći jezik Odbora za uklanjanje diskriminacije protiv žena (CEDAW). Rezolucija zahtjeva od država članica da poduzmu odgovarajuće mjere «kako bi modificirale socijalne i kulturne obrazce ponašanja muškaraca i žena, u smjeru postizanja uklanjanja predrasuda i običajnih i drugih praksi koje se temelje na ideji inferiornosti ili superiornosti bilo kojeg od spolova ili na stereotipnim ulogama muškaraca i žena.». Za daljnje informacije o ovim konceptima vidi C. A. MacKinnon (2001.) Sex Equality, strane 1590-1591.
(2) Za sažetke nekih od onih koji/e opisuju prostituciju kao nasilje protiv žena i kršenje ljudskih prava vidi M. Farley i V. Kelly (2000.) Prostitution: A Critical Review of the Medical and Social Sciences Literature. Women & Criminal Justice, 11 (4): 29-64.
(3) Za informacije o švedskim zakonima koji se tiču prostitucije i trgovanja ljudima, vidi http://naring.regeringen.se/pressinfo/faktablad/PDF/n2001_038e.pdf ili http://www.prostitutionresearch.com/swedish.html
(4) Autorska prava za sljedeći materijal imaju WHISPER (Women Hurt in Systems of Prostitution Engaged in Revolt) & Evelina Giobbe. Sva prava pridržana.
TRAŽI SE POMOĆ: ŽENE I DJEVOJKE ŽELITE LI OVAJ POSAO?
Prostitucija se eufemizira kao poslovna alternativa za žene, kao odgovor na slabo plaćene, nestručne, smrtno dosadne poslove, kao rješenje visokoj stopi nezaposlenosti siromašnih žena, kao oblik seksualnog oslobađanja i karijera koju žene slobodno izabiru.
Da li vam je dosta maloumnih, nestručnih i slabo plaćenih poslova? Da li biste željeli karijeru sa fleksibilnom satnicom? Rad s ljudima? Pružanje profesionalnih usluga?
- Iskustvo nije uvijet. Nije potrebna diploma srednje škole.
- Ne traži se minimalna dobna granica. Osposobljavanje na poslu osigurano.
- Posebne prilike za siromašne žene – samohrane majke – žene različitih boja kože.
Žene i djevojke koje se prijave za ovu poziciju pružat će sljedeće usluge:
- Omogućavanje oralne, analne i vaginalne pentracije penisima, prstima, šakama i objektima, uključujući ali ne ograničeno na boce, četke, dilodoe, oružje i/ili životinje;
- Omogućavanje vlastitog vezanja i začepljivanja usta, sputavanja uz pomoć užadi i/ili lanaca, paljenja cigaretama ili višenja sa grede ili drveća;
- Omogućavanja fotografiranja ili snimanja tokom izvođenja prethodno navedenih akata.
Radno mjesto: S poslom povezane aktivnosti izvodit će se na sljedećim lokacijama: u stanu, hotelu, «salonu za masažu», automobilu, veži, ulazu, na ulici, u direktorskoj prostoriji, prostoriji bratstva, na sastanku, u baru, javnom WC-u, javnom parku, uskoj uličici, vojnoj bazi, na pozornici, u staklenoj kabini.
§ O satnici će se pregovarati kod svake pojedine transakcije. Isplata će se izvršiti onda kada klijent odluči da li je visina naknade za usluge razmjerna njegovom zadovoljstvu.
§ Provizija uprave poduzeća kreće se od 40-60% satnice; privatni menađer pridržava pravo na zadržavanje svog zarađenog novca.
Pogodnosti: Pogodnosti će biti pružene prema procjeni uprave.
Ne postoji odgovornost ili pravna zaštita za sljedeće rizike u poslu:
- Neisplaćenu naknadu za usluge;
- Spolno prenostive bolesti ili trudnoću;
- Ozljede zadobivene prilikom izvođenja usluga uključujući ali ne ograničeno na porezotine, modrice, razderotine, unutrašnja krvarenja, polomljene kosti, gušenje, osakaćivanje, unakaženje, raskomadivanje i smrt.
Napomena: Optužbe za silovanje smatrat će se kršenjem ugovora od strane zaposlenice.
Ime kandidatkinje:__________________________
Potpis menađera u ime kandidatkinje:______________________________
BIBLIOGRAFIJA
Bishop, R. and Robinson, L.S. (1980). Night Market: Sexual Cultures and the Thai Economic Miracle Routledge, New York and London.
Berry, K., Bunch, C., Castley, S. (editors) (1984). International Feminism: Networking Against Female Sexual Slavery. Report of the Global Feminist Workshop to Organize against Traffic in Women (Rotterdam, the Netherlands April 6-15 1983) International Women’s Tribune Centre, In, UN Plaza, NY, NY.
Barry, K. (1979), Female Sexual Slavery. New York: New York University Press.
Dworkin, A. (1997). Prostitution and Male Supremacy in Life and Death, str. 139-151. New York: Free Press.
Ekberg, G.S. (2001). Prostitution and Trafficking: The Legal Situation in Sweden. Paper presented at Jurnees de formation sur la mondialisation de la prostitution et du trafic sexuel, Association quebecoise des organismes de cooperation internationale, Montreal, Quebec, Canada, March, 15, 2001.
M. Farley i V. Kelly (2000). Prostitution: A Critical Review of the Medical and Social Sciences Literature. Women & Criminal Justice, 11 (4): 29-64.
Farley, M., Munczek, D. & Weine, S. (1995). Research as resistance to genocide and its psychological sequelae. Presentation at 11th Annual Meeting of the International Society for the Study of Traumatic Stress Studies. Boston, MA. November 4, 1995.
Gutman, R.A. (1993). Witness to Genocide. New York: MacMillan.
Hernandez, T.K. (2001). Sexual Harassment and Racial Disparity: The Mutual Construction of Gender and Race, U. Iowa Journal of Gender, Race & Justice, Volume 4: 183-224.
Hoigard, C. & Finstad, L. (1986). Backstreets: Prostitution, Money, and Love. Pennsylvania State University Press, University Park, PA.
Jaget, C. (1980). Prostitutes-Our Life Bristol UK: Falling Wall Press.
Leidholt, D. (1993). Prostitution: A violation of women’s human rights. Cardozo Women’s Law Journal 1 (1): 133-147.
Leigh, C. (1999). A First Hand Look at the San Francisco Task Force Report on Prostitution. Hastings Women’s Law Journal 10: 59-90.
Lim, L.L. (ed) (1998). The Sex Sector: The economic and social bases of prostitution in Southeast Asia. International Labor Organization, Geneva.
MacKinnon, C.A. (1993). Prostitution and Civil Rights. Michigan Journal of Gender and Law 1: 13-31.
Mac Kinnon, C.A. (2001). Sex Equality. New York: Foundation Press.
Millett, Kate (1994). The Politics of Cruelty an essay in the literature on political imprisonment. WW Norton, New York.
Stiglmayer, A. (1994). Mass Rape: The War against Women in Bosnia-Herzegovina, Universitiy of Nebraska Press, Lincoln.
Vranic, S. (1996). Breaking the Wall of Silence: The Voices of Raped Bosnia. Zagreb: antibarbarus.
WHO (1996). Female Genital Mutilation: Report of a WHO Technical Working Group, Geneva: WHO. 1996 WHO/FRH/WHD/96.10.
Winberg, M. (2002). Speech. Seminar on the Effects of Legalisation of Prostitution Activities – A Critical Analysis. Artikelnr N 3006. Regeringskansliet. Stockholm: Naringsdepartementet.
Wynter, B, Thompson, D. & Jeffreys, S. (2002). The UN Approach to Harmful Traditional Practices. International Feminist Journal of Politics 4: 72-94.
[1] Melissa Farley, PhD, može se kontaktirati na: Prostitution Research & Education, Box 16254, San Francisco CA 94116-0254 USA (Email: mfarley@prostitutionresearch.com).
[2] klijenti u slengu – tipovi, ljigavci, slabići, muljatori, prevaranti, likovi, mračnjaci, pokvarenjaci its.