Judith Lewis Herman [1]
Prostitucija je svugdje. Svi to znamo; samo to baš i ne želimo znati (MacKinnon, 2001.). Tko bi mogao podnijeti predugo razmišljanje o organizaciji svjetskih razmjera koja milijune žena i djece osuđuje na društvenu smrt (Patterson,1982.), a često puta i na smrt u doslovnom smislu riječi, zbog seksualnog zadovoljstva i zarade muškaraca? Odabir da izbjegavamo znanje djeluje na rubovima naše svijesti; to je način na koji se disocijacija prakticira kao društvena norma.
Prije trideset godina silovanje, unatoč njihovoj visokoj učestalosti, obiteljsko nasilje i incest bili su na sličan način nevidljivi. Bio je potreban masovni pokret kako bi ova zlostavljanja postala dio javne svijesti. U društvenim analizama koje su razvile feministice ovi se zločini razumijevaju kao suštinske značajke sustava muške dominacije. Prepoznato je da je svrha ovih zločina nametanje moći i da su metode koje se koriste za promicanje tog cilja u osnovi iste kao i metode torture koje se prakticiraju u političkim zatvorima diljem svijeta (Amnesty International, 1973; Russell, 1984.).
Jedno pitanje koje su ove analize ostavile neodgovorenim bilo je kako individualni zlostavljači i seksualni prijestupnici uspijevaju naučiti ove, vrlo često sofisticirane, metode dominacije. U političkom nasilju sponzoriranom od strane države, praksa torture je organizirana unutar tajnih policijskih snaga i «neregularnih» vojnih jedinica koje, po svoj prilici, ovim metodama obučavaju pažljivo odabrane novake. Znanje o ovim metodama mogu razmjenjivati tajne vojne jedinice različitih država; čak štoviše, prema dokumentima s kojih je skinuta oznaka tajnosti, ovakvim metodama je poučavano u SAD-u u zloglasnoj School of the Americas (Haugaard, 1997; Nelson-Pallmeyer, 1997.). Ali ovaj model prenošenja ne može se primijeniti na širom svijeta prošireno provođenje metoda prisilne kontrole u seksualnom i obiteljskom životu. Iako mogu biti moćne, tajne vojne i policijske jedinice su relativno malobrojne čak i unutar diktatura, za razliku od zlostavljača i seksualnih prijestupnika kojih je mnoštvo, ne samo u autoritarnim političkim sustavima već i u demokratskim društvima.
Teoretski je naravno moguće, da svaki zlostavljač za sebe može spontano osmisliti osnovne metode prisilne kontrole, ali se to, ako u obzir uzmemo postojanost i jednoobraznost ovih praksi kroz različite klase i kulture, čini prilično nevjerojatnim. Vjerojatnije je da se ovo znanje prenosi unutar isključivo muških grupa koje promoviraju ideologiju muške dominacije i omalovažavanja žena, što Brownmiller (1975) naziva «muška kućna kultura». Poznato je da je seksualni napad uobičajen među mladim muškarcima koji pripadaju grupama kao što su sportski klubovi i bratstva (Koss, 1987.) U takvim grupama, razmjena žena ili zajednički posjet bordelima često je sredstvo kojim se afirmira muška povezanost i solidarnost. Ritualno iskazivanje moći naručivanja seksa od žena također je rasprostranjeni običaj u mnogim poslovnim i političkim organizacijama te, naravno, vojskama širom svijeta (Johnson, 2000.; Goldstein, 2001). Stoga je pojmljivo da je industrija prostitucije, koja djeluje praktički u svakom društvu, možda primarni prijenosnik za socijalizaciju u praksama prisilne kontrole, a svodnik, možda jedan od najčešćih svjetskih instruktora umjetnosti torture.
Za stručno osoblje dovoljno je teško suočiti se sa realnošću seksualnog i obiteljskog nasilja koje se pojavljuje u pojedinačnoj obitelji i upustiti se u terapijski odnos sa zlostavljanom ženom ili zlostavljanim djetetom. Koliko se onda teže suočiti sa realnošću seksualnog nasilja koje provodi organizirana kriminalna organizacija koja djeluje slobodno u svakoj zajednici, sakrivena u sjeni i upustiti se u rad sa žrtvama koje su sustavno podvrgnute uvjetima ropstva. Čak i oni/e među nama koji/e su prekaljeni kliničari/ke mogu se naći preplavljeni/e osjećajima gađenja, fascinacije ili prožimajućeg užasa, reakcijama koje ometaju uspostavljanje uspješnog terapijskog odnosa. Kao i drugi, sveprisutni pasivni promatrači, možemo izabrati da ne vidimo, ne čujemo ili ne govorimo ono što zapravo već znamo.
Nedavno, kada sam pripremala predavanje za konferenciju o traumi, predložila sam da istaknem pitanje prostitucije. Organizatoru konferencije nije se svidio moj prijedlog. Većina programa bila je posvećena reakciji na terorističke napada i osnivanju nacionalnog centra za traumatski stres kod djece. Ovdje je bilo obilje «čiste» traume, sa mnogo nevinih žrtava čiji je položaj izazvao opću simpatiju. Prostitucija je, za razliku od toga, neugodna, sramotna, jednom riječju, prljava. Da li je uopće imalo smisla govoriti o žrtvama? Nije li prostitucija, na kraju krajeva, «zločin bez žrtve»?
Napomenula sam da je naše osoblje u Programu za žrtve nasilja (Odjel psihijatrije, Bolnica u Cambridge-u, MA) vidjelo znatan broj pacijentica/ata koje/i su bile/i iskorištene/i u prostituciji te da su one/i spadale/i među najokrutnije zlostavljane ljude koje smo ikada liječili. Moj kolega priznao je da je i on vidio takve slučajeve ali da su oni svakako bili neuobičajeni. Predložila sam empirijski test kojim bi anketirale/i publiku na konferenciji. Obećala sam da, ukoliko je samo nekoliko sudionika/ca vidjelo ovakve slučajeve, neću nastavljati s temom.
Na početku mojeg predavanja s otprilike 600 prisutnih ljudi, pitala sam koliko ih je liječilo ili trenutačno liječi pacijentice/e koje/i su bile/i iskorištavane u prostituciji. Po mojoj gruboj vizualnoj procjeni, 450 ljudi (75%) podiglo je ruke. To je bio trenutak iznenađenja, ne samo za mojeg kolegu organizatora konferencije, već i za one u publici. Postojalo je zajedničko iskustvo koje zbog zajedničkog, prešutnog pristanka jednostavno nije bilo raspravljeno u javnosti, čak niti od strane grupe stručnjaka/inja za mentalno zdravlje koji/e su već u velikoj mjeri dokazali/e svoju spremnost da budu svjedoci/kinje strašnih priča. To je, isto tako, bio trenutak prosvjetljenja i olakšanja, budući da su članovi/ice publike pogledali/e oko sebe i shvatili/e da imaju veliko društvo. Uz priznanje i podršku kolega/ica, možda mi kliničari/ke prevladamo naš vlastiti otpor prema bavljenju sa žrtvama koje prema općem stajalištu nisu niti «čiste» niti «nevine».
Imamo mnogo toga za naučiti od tih pacijenata/ica. Kompleksni traumatski sindromi od koji one/i pate su među najtežima za razumjeti i najizazovnijima za liječiti. One/i za nas definiraju udaljene rubove spektruma traumatskih poremećaja i granice našeg trenutačnog znanja.
Tajnovitost je prva i najozbiljnija prepreka uspostavljanju terapijskih odnosa. Ljudi koji se bave prostitucijom, ukoliko uopće traže liječenje, skloni su skrivati ili minimalizirati svoju uključenost u prostituciju. Stid i stigma povezani sa prostitucijom su toliko jaki da će većina ljudi otići vrlo daleko kako bi sakrila taj aspekt vlastitog iskustva, čak i u povjerljivom terapijskom odnosu čiji uspjeh ovisi o otvorenom i potpunom razotkrivanju (Baldwin, ovaj svezak). S obzirom na sveopći utjecaj prostitucije, za kliničare/ke bi bilo uputno da u rutinske razgovore o iskustvima nauče inkorporirati pitanja koja se tiču ovakvog iskustva (za primjere vidi Stark & Hodgson, ovaj svezak). Kliničari/ke koji/e rade sa traumatiziranom populacijom trebali/e bi posebnu pozornost pridavati ovoj mogućnosti s obzirom na podložnost onih koje/i su preživjele/i zlostavljanje u djetinjstvu reviktimizaciji općenito (Coid i sur., 2001.), a posebno regrutiranju u pornografiju i prostituciju (Russell, 1986.).
Ljudi u prostituciji, isto tako, često pate od ozbiljnih neurobioloških poremećaja i poremećaja ličnosti koji ometaju uspostavljanje kooperativnog odnosa. Osim toga, stvarnost njihovih svakodnevnih života je često tako neizvjesna i opasna da bez trajne i dobro organizirane društvene intervencije, nije za očekivati da će uobičajeni terapijski postupci imati ikakvog značajnog učinka. Neki od problema koji se pojavljuju u liječenju ove grupe pacijenata/ica ilustrirani su kroz sljedeće prikaze slučajeva izvedenih iz dokumentacije Programa za žrtve nasilja. Detalji koji bi mogli omogućiti identifikaciju pojedinki/aca su izostavljeni ili prikriveni.
NEUROBIOLOŠKI PROBLEMI
Ovo uključuje vrlo složena i zbunjujuća stanja ega (Ross, Farley & Schwartz, ovaj svezak) i teške oblike emocionalne i tjelesne disregulacije. Iako je somatska i afektivna disregulacija uobičajena kod složenog PTSP-a (van der Kolk i sur., 1996), okolnosti prostitucije pogoršavaju taj problem. Kontrola tjelesnih funkcija je uhodana metoda prisile, dobro poznata tajnim policijskim snagama i kriminalnim organizacijama širom svijeta. Ona se od strane svodnika i trgovaca ljudima u seksualnoj industriji sustavno provodi ne samo za zastrašivanje žrtava i slamanje njihovog otpora nego i kao vježba za seksualnu izvedbu.
Krajnji cilj toga, kao i u svim sustavima dominacije, je uništavanje žrtvine autonomije i koliko god je to moguće izazivanje stanja dobrovoljne podčinjenosti. To može zahtijevati namjerno izazivanje promijenjenih stanja svijesti i razvoj disocijativnih stanja ega u kojima se porobljenoj osobi daje novo ime i novi identitet kurve (Stark & Hodgson, ovaj sažetak). Primjer ovoga može se pronaći u autobiografskom iskazu Linde Marciano, koja opisuje kako je prvi puta bila silovana i pretučena radi podčinjavanja, a nakon toga pomoću hipnoze uvježbavana da potisne refleks gušenja, u svrhu izvedbe svoje uloge «Linde Lovelace» u čuvenom pornografskom filmu «Duboko grlo» (Lovelace & McGrady, 1980). Ovdje se kolonizacija tijela proširuje na potiskivanje najosnovnijih vegetativnih funkcija.
U okolnostima prostitucije autonomna samoregulacija bilo kakve vrste je oblik nepokornosti; ona je izričito zabranjena i energično se eliminira. U nemogućnosti normalnog samoumirivanja, zloupotreba opojnih sredstava pruža najuspješniji put prema tjelesnoj smirenosti i emocionalnoj ugodi. Ovisnost još više komplicira ionako već složenu kliničku sliku. Kada kemijska sredstva samoregulacije podbace, samoozljeđivanje i pokušaji samoubojstva su često zadnje utočište.
PRVI PRIMJER SLUČAJA
Jenny, 35 – godišnja žena – samica, pristupila je ambulantnom liječenju žaleći se na depresiju i simptome posttraumatskog stresa. Živjela je sama, u stanu u vlasništvu svog oca i povremeno radila u uredu jednog od njegovih suradnika. Žalila se na osjećaj da je otac, koji ju je seksualno zlostavljao kad je bila dijete, kontrolira i neprekidno uznemirava, ali je ovisila o njegovoj financijskoj potpori.
Inicijalni plan terapije bio je usmjeren na stabilizaciju simptoma i razvoj učinkovitog sigurnosnog plana. Jennye se tobože složila s planom i izgledala je jako motivirana za njegovo provođenje. Međutim, unatoč njezinim najboljim nastojanjima, kao i nastojanjima terapijskog tima, naoko lukavo zamišljeni sigurnosni planovi, bili su u više navrata i neobjašnjivo prekršeni. Njen se osjećaj očaja i bespomoćnosti produbio i postala je aktivno suicidna. Njezin je terapijski tim bio zbunjen pogoršanjem njenog stanja. Očito je nedostajala neka ključna informacija.
Konačno, dvije godine nakon što je počela s terapijom, utvrđeno je da je «Jenny» jedno od stanja ličnosti pacijentice sa disocijatvnim poremećajem identiteta. Unatoč njihovom općem dobrom poznavanju disocijativnih poremećaja i visokom indeksu sumnje u ovom određenom slučaju naši iskusni kliničari/ke nisu uspjeli/e uspostaviti dijagnozu. Postalo je jasno da je pacijentica namjerno sakrivala svoje disocijativne simptome. Neki od njenih brojnih identiteta razotkrili su da je aktivno surađivala sa ocem koji je vodio privatni seksualni posao. Pacijentica je navela da ju je otac podvodio od njene 14. godine nagrađujući je novcem i kokainom. On je u potpunosti bio svjestan njenog disocijativnog poremećaja i rutinski je izazivao specifična stanja ličnosti, koja su sebe identificirala kao dobrovoljne prostitutke, radi izvođenja željenih seksualnih aktivnosti.
U svojoj izvornoj studiji stotinu slučajeva disocijativnog poremećaja identiteta Putnam (1986.) napominje da je prosječni vremenski razmak od ulaska u sustav mentalnog zdravlja do točne dijagnoze 6 godina. Dvogodišnje kašnjenje s dijagnozom u ovom slučaju, iako može predstavljati napredak u odnosu na standarde učinkovitost od prije 20 godina, daleko je od zadovoljavajućeg. Kada se osvrnemo unatrag čini se jasnim da je ključ dijagnoze u ovom složenom slučaju bilo identificiranje pacijentičine stalne uključenosti u prostituciju. Specifična pitanja koja se tiču prostitucije mogla su ranije razotkriti ovu ključnu činjenicu.
KARAKTEROLOŠKI PROBLEMI
Viktimizacija, općenito gledajući, ne unapređuje karakter osobe. Poremećaji ličnosti su uobičajena značajka kompleksnog traumatskog sindroma koji proizlazi iz dugotrajne i uzastopne traume u odnosima prisilne kontrole (Herman, 1992.). Mnoge preživjele osobe razviju stigmatizirani, negativni identitet i imaju poteškoća u uspostavljanju stabilnih, kooperativnih i uzajamno ispunjavajućih odnosa. Problemi s identitetom i odnosima odražavaju stupanj moralne degradacije kojoj je osoba bila podvrgnuta i rezultiraju postiđenošću, ogorčenošću i nepovjerenjem koje ona unosi u svaki novi odnos. Uobičajeno je za preživjele da se upuštaju u obrazac intenzivnih, nestabilnih i vrlo konfliktnih odnosa.
Čak i kada je tajna prostitucije otkrivena drugi oblici pretvaranja i neiskrenosti mogu se nastaviti. Ljudi koji se iskorištavaju u prostituciji jako su svjesni licemjerja navodno uglednih ljudi koji traže njihove usluge. K tome, one/i su izložene/i ideologiji kriminalne klase koja ih iskorištava, u kojoj se svaka vrsta nemoralnog ponašanja racionalizira ili čak glorificira uz opravdanje da je cijelo društvo eksploatatorsko i korumpirano i da je jedini način očuvanja nečijeg dostojanstva «pobijediti sustav». Odnosima, uključujući terapijski odnos, često se pristupa s pretpostavkom da su ljudi općenito sebični ili pokvareni i da je samo ograničeni broj uloga moguć: Netko može biti zločinac, suučesnik/ca, dobronamjeran/na ali beskoristan/a promatrač/ica, žrtva ili možda spasitelj/ica. Koncept slobodno izabranog, iskrenog i poštenog odnosa u kojem se obje strane trude ispuniti svoje obveze i obje strane imaju koristi može biti potpuno stran pacijentičinom/ovom pogledu na svijet ili njezinom/govom iskustvu.
Da bi se suzbio ovakav ciničan i beznadan pogled na ljudske odnose pravila sudjelovanja u psihoterapiji moraju biti jasno obrazložena, a terapeut/kinja mora dati do znanja da su obje strane odgovorne za njihovo poštivanje. Iskrenost, poštenje i poštovanje su uzajamne obveze. Pacijenticu/a treba poticati da se izrazi o svakom nezadovoljstvu koje se može pojaviti u vezi s njezinim/njegovim liječenjem, naročito o svakom ponašanju koje on/a smatra nepravednim, neiskrenim ili omalovažavajućim. Slično tome, terapeut/kinja se treba otvoreno izjasniti o neiskrenom ili omalovažavajućem ponašanju od strane pacijentice/a kako unutar tako i izvan službenih prostorija. Dostojanstveno postupanje prema pacijenticama/ma uključuje očekivanje da one/i preuzimaju prikladnu odgovornost za svoje postupke.
Općenito, kliničari/ke teže stvaranju terapijske atmosfere koja je uvažavajuća, topla i neosuđujuća. Suočavanje s pacijentičinim/ovim neprihvatljivim ponašanjem i istovremeno održavanje pristupa koji uključuje brigu i poštovanje je jedan od najtežih i najizazovnijih zadataka terapeuta/kinje. Kada rade s ljudima koji su iskorišteni u prostituciji, kliničari/ke se mogu povući da ne bi ostavljali dojam namještenosti ili prevelike kritičnosti. U nastojanju da prevladaju svoje vlastite predrasude kliničari/ke se mogu naći u iskušenju da previde ili opravdavaju asocijalno ponašanje. Ovakav stav, iako dobronamjeran, maksimalno potkopava terapijski odnos. Pacijentice/i ne cijene patroniziranje. S druge strane, pacijenti/ce često izražavaju zadovoljstvo sa terapeutima/kinjama koji/e ih prepoznaju kao moralna bića, upotrebljavajući izraze kao što je «ona mi nikada nije dozvolila da ju obrlatim» ili «on je vjerovao u mene».
DRUGI PRIMJER SLUČAJA
Katarina je 24-godišnja majka dvogodišnjeg sina. Tokom liječenja ona je uspješno završila vezu sa svodnikom i živjela u malom stanu sa svojim novim partnerom koji je, kao i ona, bio liječeni ovisnik. Izdržavala se čuvanjem djece. Svakodnevni kontakt s tom djecom podsjetio ju je na to kako je kao dijete bila teško zanemarivana i kako je duboko čeznula kako za pažnjom tako i za materijalnom imovinom . Priznala je da joj nedostaje ekstravagantno trošenje koje je bilo dio njenog života u prostituciji bez obzira što je bila svjesna da je njezin svodnik kontrolirao sav novac i da je ona sama uvijek bila očajno siromašna.
Neposredno prije Božića, Katarina je izvijestila da je tokom boravka u robnoj kući sa svojim sinom impulzivno ukrala narukvicu. Kada je shvatila koliko je ozbiljno ugrozila sebe i svoje dijete inicijalni osjećaj samopouzdanja i trijumfa ubrzo je popustio pred stidom i žaljenjem. Bilo joj je jako drago da nije uhvaćena, ali joj se bijeg od krađe u dućanu, isto tako, nije činio ispravnim; sada nije mogla podnijeti nošenje narukvice.
Terapeutkinji je bilo drago joj se Katarina povjerila i to joj je rekla, ali je i jasno istaknula da ne odobrava krađu. Pitala ju je da li je razmišljala o tome da vrati narukvicu. Ova ideja je bila potpuno iznenađenje za pacijenticu koja nikada nije razmatrala mogućnost da stvari može napraviti na ispravan način. Njezin konačan izbor da vrati narukvicu dao joj je novi osjećaj djelovanja i samopoštovanja.
U ovom slučaju terapeutkinja je bila u stanju održati razliku između moralne i terapeutske neutralnosti. Kako bi razjasnili razliku: Moralna neutralnost znači odbijanje izražavanja stava o apstraktnom pitanju ispravnosti ili neispravnosti krađe. Terapeutska neutralnost znači odbijanje izražavanja stava u vezi s pacijentičinim/ovim unutrašnjim konfliktima vezanim uz krađu. Ovdje je terapeutkinja bila u stanju prenijeti jasnu moralnu poziciju protiv krađe u trgovinama, istovremeno održavajući povjerljivi i uvažavajući stav prema pacijentici. To je pacijentici omogućilo da preispita svoje konfliktne osjećaje o onome što je učinila te da dođe do vlastitog rješenja za svoju dilemu. Terapijski odnos je poboljšan, na uzajamno zadovoljstvo pacijentice i terapeutkinje i terapija je dobro napredovala.
Međutim, u drugim slučajevima, kada su u pitanju zločini protiv osoba više nego kad se radi o zločinima protiv imovine, neutralnost bilo kakve vrste može biti nemoguće održati. Ukoliko pacijentovo/ičino ponašanje ugrožava druge, terapeut/kinja može imati moralnu ili čak zakonsku obvezu da zauzme stav, čak i pod cijenu kršenja povjerljivosti ili ugrožavanja terapijskog odnosa.
TREĆI PRIMJER SLUČAJA
Nicole, 22-godišnja samohrana majka došla je u kliniku tražeći lijek koji bi joj pomogao kod njezinih napada panike i savjetovanje koje bi joj pomoglo da se nosi sa ponašanjem svoje petogodišnje kćeri. Nedavno se preselila u bogati dom, razvedenog starijeg muškarca kojeg je upoznala u noćnom klubu u kojem je radila kao striptizeta. Ovo preseljenje smatrala je velikim napretkom u svom životu. Bila je otuđena kako od svojih nasilnih roditelja tako i od oca svog djeteta koji ju je tukao i nikada nije pružao nikakvu financijsku podršku. Njezin se novi partner prema njoj odnosio «kao prema kraljici». Jedini je problem bila njezina kćer, koja se pretvorila u «derište». Dijete je naizmjenično iskazivalo privrženost i drskost, počelo je mokriti u krevet i odbijalo je prihvatiti novog «taticu». S vremenom, Nicole je otkrila da je čovjek s kojim živi bio osuđen za silovanje i da mu je izrečena sudska mjera trajne zabrane kontakata sa njegovim dvjema kćerima tinejđerske dobi koje su ga optužile za incest. Nicole je vjerovala njegovom uvjeravanju da ga je u oba slučaja lažno optužila žena koja je željela njegov novac. Unatoč protestima djeteta, Nicole mu je često ostavljala kćer, samu, na čuvanju.
Terapeut je izrazio svoju zabrinutost zbog situacije. Pokušao je potaknuti Nicoline zaštitničke osjećaje prema kćeri i osvijestiti je o postojanju mogućnosti zlostavljanja, ali je ona nepokolebljivo odbijala prihvatiti ideju da bi dijete moglo biti u opasnosti. Terapeut je svoju dilemu podijelio sa pacijenticom. Objasnio joj je da on ne želi poduzeti mjere bez njezinog pristanka, ali i da ne može ostati pasivan promatrač kada postoji sumnja da bi dijete moglo biti ugroženo. Podsjetio je Nicole koliko je ona čeznula za nekim tko bi intervenirao/la kada je ona sama, kao dijete, bila zlostavljana. U ovom slučaju, objasnio je, postoje jasni upozoravajući signali te da bi bio nemaran ukoliko bi na njih propustio obratiti pažnju. Osim toga, kao ovlašteni izvjestitelj, bio je zakonski obvezan o svojoj zabrinutosti za djetetovu sigurnost izvijestiti službe nadležne za zaštitu. Bijesna, Nicole je terapeuta nazvala «jebenom svinjom» i odjurila iz ureda. Istraga državnog Odjela socijalnih službi potvrdila je seksualno zlostavljanje i dijete je stavljeno pod skrbništvo.
U ovom slučaju, unatoč najboljim nastojanjima terapeuta pacijenticu nije bilo moguće uključiti u projekt uspostavljanja sigurnosti. Suradnja u tretmanu nije uspostavljena i terapeut je bio obavezan djelovati jednostrano. Iako je intervencija bila nužna, rezultat je bio tragičan kako za pacijenticu tako i za njenu kćer. To je bilo bolno i za terapeuta koji je bio stavljen u nezavidan položaj, prisiljen da bira između pasivnog sudjelovanja u zlostavljanju koje se provodi nad djetetom i drastične mjere pokretanja intervencije od strane države. Općenito gledajući, zbog toga što su nasilje i iskorištavanje sastavni dio svakodnevnog života ljudi u prostituciji, terapeuti/kinje koji/e s njima rade često mogu biti stavljani u neugodan položaj promatrača i suočeni sa sličnim moralnim dilemama u vezi intervencije.
SOCIJALNI PROBLEMI
Brojne socijalne probleme s kojima se susreću ljudi u prostitucije obradilo je nekoliko autora/ica u ovom svesku (Carter; Hedin & Manson; Hotaling i sur.; Rabinovitch). Posebno su zabrinjavajuće opasnosti i praktične poteškoće napuštanja prostitucije. Kao i zlostavljane žene, žene u prostituciji mogu očekivati eskalaciju nasilja ukoliko pokušaju umaknuti svojim zlostavljačima i može im, u velikoj mjeri, biti potrebna pomoć kako bi stekle zaštitu i osnovnu fizičku sigurnost. Možda će biti potrebno i nekoliko pokušaja prije nego se sigurnost postigne. Osobe koje pomažu ženama da napuste prostituciju mogu se osjećati frustrirano i shrvano zbog složenosti zadatka; s vremena na vrijeme mogu se, isto tako, osjećati zastrašenima i ugroženima zajedno sa svojim pacijenticama.
ČETVRTI PRIMJER SLUČAJA
Yvette, 28-godišnja žena sa petnaestogodišnjim iskustvom prostitucije i ovisnosti o drogi konačno je donijela odluku da napusti svog svodnika. Podrška ovakvoj odluci zahtjeva intenzivan angažman i neprekidnu suradnju brojnih službi. U nekoliko navrata bila je hospitalizirana, prvi puta zbog detoksikacije, a nakon toga zbog teške depresije. Konačno je proglašena nesposobnom na temelju psihijatrijskog pogoršanja te joj je dodijeljen/a voditelj/ica njenog slučaja. Supervizija smještaja bila je dogovorena putem državnog Odjela za mentalno zdravlje. Žrtvin zastupnik/ca asistirao/la joj je u traženju sudske zabrane kako bi se svodniku onemogućilo da ju progoni na novoj lokaciji.
Nakon što je sudska zabrana dodijeljena, nekoliko mjeseci Yvette nije imala kontakta sa svodnikom i po prvi puta od rane adolescencije, dosljedno je apstinirala od droge i alkohola. Sigurnost je održavana sve dok nije bila otpuštena (protivno savjetu terapeuta) iz oporavilišta u kojem je živjela i preselila se u stan, u nepoznatoj zajednici, koji nije bio pod nadzorom. U roku od dva tjedna stanje joj se pogoršalo i javila se jednom od svodnikovih suradnika tražeći drogu. Ubrzo nakon toga policija ju je pronašla kako, ošamućena i s krvarenjima, noću luta ulicom i dovela je u lokalnu hitnu pomoć. Na početku je tvrdila da ju je njen svodnik pratio i pretukao, ali je uskoro promijenila priču i odbila daljnju suradnju s policijom.
Kada se oporavila od ozljeda, Yvette je iz bolnice premještena u siguran stambeni prostor. Trenutačno je uravnotežena i prema našim saznanjima nema daljnjih kontakata sa svojim svodnikom. Tokom terapije izjavila je da je zaista svodnik bio taj koji ju je napao ali da se boji da bi je mogao ubiti ako ikada podnese kaznenu prijavu protiv njega. Njena terapeutkinja smatra ovo razumnim strahom.
U vezi potencijalne opasnosti za terapeutkinju i žrtvu zatražene su konzultacije sa službom za zastupanje žrtava-svjedoka u uredu okružnog javnog tužitelja (Hrvatska: Županijski državni odvjetnik). Prema procjeni stručnjaka/inje, svodnik se činio kao racionalni kriminalni poduzetnik za kojeg nije vjerojatno da bi riskirao napadajući osobu koja ima stručni status i jaku mrežu društvene podrške. Bez obzira na to, terapeutkinja je poduzela dodatne sigurnosne mjere kako bi zaštitila sebe i svoju obitelj.
Angažman stručnih službi u ovom je slučaju bio izuzetan. Financijska i emocionalna cijena u ovom jednom slučaju bila je vrlo velika, a pacijentičin je oporavak još uvijek prilično krhak usprkos tome što je postignut značajan napredak. Preuranjeni pokušaji pacijentičinog preseljenja u manje intenzivan (i jeftiniji) oblik skrbi rezultirali su recidivom i stavljanjem pacijentice u položaj ozbiljne ugroženosti. Iako ovaj slučaj možda predstavlja ekstrem, neki usporedivi stupanj mobilizacije resursa može biti nužan za mnoge ljude u prostituciji. Čini se da učinkoviti programi oporavka zahtijevaju koordinaciju između mnogih tipova usluga, uključujući zdravlje, mentalno zdravlje i dodatne usluge, onesposobljenost ili druge oblike socijalne pomoći (Baldwin, ovaj svezak), podršku u smještaju i zastupanje žrtve. Svaki pristup socijalne politike ovom problemu mora uključivati realističnu procjenu troškova i ekonomičnosti usluga rehabilitacije.
Ovaj je slučaj, isto tako, otvorio filozofska i pravna pitanja koja se tiču odgovornosti i izbora. Da li bi kaznenu prijavu protiv svodnika, unatoč pacijentičinom odbijanju suradnje, trebalo podignuti na temelju inicijalnog «uzbuđenog govora» u hitnoj pomoći i dokumentiranih ozljeda? Da li bi takav na «dokazima utemeljen» kazneni progon bio u najboljem interesu pacijentice ili bi prouzročio njezino daljnje onesposobljavanje i ugrozio je? Je li takva paternalistička intervencija uopće legitimna s obzirom na ekstremni stupanj prisilne kontrole koji provode svodnici te opću nesklonost njihovih žrtava da protiv njih svjedoče (Buzawa & Buzawa, 2003; Epstein, 1999.; Mills, 1998)?
Konačno, većina ljudi koji pokušaju napustiti prostituciju veoma je siromašna i nedostaju im osnovno obrazovanje ili osnovne radne vještine što im može onemogućavati da se samostalno izdržavaju. Isto tako, vrlo im često nedostaje socijalnih vještina koje su potrebne za sudjelovanje u uobičajenim neiskorištavajućim odnosima. Šifra «riješiti se», iako može eventualno omogućavati prilagođavanja unutar jako stigmatiziranih socijalnih grupa, potpuno je neprikladna za osobu koja pokušava ući u «normalan» svijet. Strukturirana podrška grupe osoba sa sličnim iskustvom može ponuditi najsmisleniju priliku preživjelima da razviju novi identitet kao cijenjene/i i odgovorne/i članovi/ce zajednice (vidi, na primjer, Carter, ovaj svezak, Rabinovitch, ovaj svezak; Hotaling i sur., ovaj svezak).
PETI PRIMJER SLUČAJA
Kevin 21-godišnji muškarac, umaknuo je od svoje nasilničke obitelji u dobi od 17 godina, pobjegavši kako bi živio sa starijim muškarcem kojeg je upoznao preko interneta. Veza je na početku izgledala jako romantično i Kevin je bio «sretniji nego ikad u životu». Međutim, s vremenom, kako je njegov partner, prijeteći da će ga izbaciti iz kuće ako odbije, počeo na njega raditi pritisak da se počne baviti prostitucijom, Kevinove su se iluzije istopile. Kevin je postao još prestrašeniji kada je muškarac kojeg je kući doveo njegov partner inzistirao na vrlo riskantnim i bolnim seksualnim aktivnostima. Konačno, osjećajući se izgubljenim i izdanim, pobjegao je u sklonište za beskućnike i zatražio psihijatrijsko liječenje.
Tokom oporavka Kevin se preselio u kuću u kojoj se iznajmljuju namještene sobe, dobio posao u restoranu brze prehrane i uključio se u program za dobivanje diplome srednje škole. Iako je uspio u postizanju sigurnosti, žalio se da je usamljen i da mu je dosadno i izjavio da je u velikom iskušenju da se vrati «traženju partnera za seks na brzinu». Izvijestio je o snu u kojem je umaknuo iz močvare prepune opasnih bića, samo da bi se našao sam samcat u hladnom, sterilnom bazenu. Postalo je jasno da Kevin nema pojma kako uspostaviti prijateljstvo sa ljudima svoje dobi, a da ne spominjemo uspostavljanje intimnih odnosa. Osjećao se kao da nigdje ne pripada.
Na poticaj terapeuta/kinje Kevin se pridružio grupi za muškarce koji su preživjeli seksualno nasilje. U toj je grupi iskusio osjećaj pripadnosti i naišao na razumijevanje od strane drugih članova grupe te je bio u mogućnosti preispitati složena pitanja kao što je zbunjenost oko svoje seksualne orijentacije. Kroz iskustvo podrške drugima stekao je i samopoštovanje. Nakon nekog vremena u grupi, počeo je volontirati u skloništu za životinje gdje je otkrio da se može zbližiti sa drugima koji/e dijele njegovu brigu za napuštene i zlostavljane životinje.
Prikazi ovih slučajeva, sugeriraju da su osnovni principi liječenja traume-uspostavljanje sigurnosti, rad na traumi, ponovno povezivanje sa zajednicom – potencijalno korisni i učinkoviti za osobe koje su preživjele prostituciju..Mnoga pitanja ilustrirana u ovim prikazima slučajeva već su poznata kliničarima/kama koji/e rade sa osobama koje su preživjele traumu. Teme tajnovitosti, društvene alijenacije i stigme zajedničke su žrtvama različitih tipova opresije, osobito onim oblicima koji su društveno prihvaćeni. Čak i iskusni kliničari/ke, međutim, mogu biti šokirani otkrićem stupnja raširenosti prostitucije u njihovim vlastitim zajednicama i užasnuti ekstremnim nasiljem i ponižavanjem kojem su ljudi u prostituciji izloženi. Zaraženost traumom dovodi do niza predvidljivih kontratransferskih reakcija koje odražavaju simptome posttraumatskih poremećaja. Reakcije pojačane pobuđenosti mogu uključivati pojačanu anksioznost, nelagodnost, fascinaciju ili čak seksualnu uzbuđenost. Reakcije otupjelosti mogu uključivati negiranje, gađenje, averziju i izbjegavanje. Ove intenzivne kontratransferske reakcije usporavaju prepoznavanje problema prostitucije unutar područja traume. Osim toga, kliničari/ke nisu imuni/e na predrasude šire zajednice. Nečasnost koja se povezuje s prostitucijom je tako duboka da utječe na sve socijalne interakcije, uključujući terapijski odnos.
Ova zbirka radova osmišljena je kako bi se podigla svijest o prostituciji među kliničarima/kam i potaknula javna rasprava o temi koja je do sada u velikoj mjeri izbjegavana. Za tri od četiri kliničara/ke koji/e su već radili/e sa osobama koje su preživjele prostituciju, ali su svoj posao obavili/e u izolaciji, ovaj je svezak osmišljen da bi se izgradila podrška i zajednica. Za jednog/u od četiri koji/e još nisu (svjesno) liječile/i pacijentice/e sa iskustvom prostitucije, ovaj je svezak zamišljen kao priprema za susret koji će se vrlo vjerojatno, prije ili kasnije, dogoditi. Kliničari/ke koji rade sa traumatiziranim ljudima su svjedoci/kinje brojnih oblika okrutnosti; sposobni/e smo suočiti se i sa ovom jednom, tako dugo dok to ne moramo činiti sami/e.
BIBLIOGRAFIJA
Coid, J., Petruckevitch, A., Feder G., Chung, W-S., Richardson, J., & Moorey S. (2001). Relation between childhood sexual and physical abuse and risk of revictimization in women: A cross-sectional survey. The Lancet: 358; 450-454.
Epstein, D. (1999). Effective intervention in domestic violence cases: Rethinking the role of prosecutors, judges, and the court system. Yale Journal of Law and Feminism: 11; 3-50.
Goldstein, J. (2001). War and Gender: How Gender Shapes the War Syistem and Vice Versa. New York: Cambridge University Press.
Haugaard, L. (1997.). Declassified Army and CIA Manuals Used in Latin America: An Analysis of Their Content. Washington, D.C.: Latin America Working Group.
Hedin, U.-C., & Mansson, S.A., (2003). The importance of supportive relationships among women leaving prostitution. In M. Farley (ed.) Prostitution, Trafficking, and Traumatic Stress. Binghamton: The Haworth Press, Inc: 223-237.
Herman, J.L. (1992). Trauma and Recovery. New York: Basic Books.
Hotaling, N, Burris, A., Johnson, BJ, Bird YM, Melbye, KA, (2003). Been Done That: A peer leadership model among prostitution survivors.. Binghamton: In M. Farley (ed.) Prostitution, Trafficking, and Traumatic Stress. The Haworth Press, Inc: 255-256.
Johnson, C. (2000). Blowback: The Costs and Consequences of American Empire. New York: Metropolitan Books.
Koss, M. (1987). Hidden rape: Sexual aggression and victimization in a national sample of students of higher education. UAW Burgess: Rape and Sexual Assault, Vol. 2. New York: Garland: 3-26.
Lovelace L. & McGrady, M. (1980). Ordeal. Secaucus, NJ: Citadel.
MacKinnon, C.A. (2001). Sex Equality. NY: Foundation Press. Chapter 10 Trading Women, pp. 1381-1661.
Mills, L. (1998). The Heart of Intimate Abuse: New Interventions in Child Welfare, Criminal Justice, and Health Settings. New York. Springer.
Nelson-Pallmeyer, J. (1997). School of Assassins: The Case for Closing the School of the Americas and for Fundamentally Changing U.S. Foreign Policy. Maryknoll, NY: Orbis Books.
Patterson, O. (1982). Slavery and Social Death: A Comparative Study. Cambridge, MA: Harvard University Press.
Putnam, F.W., Guroff, J.J., Silberman, E.K. et al. (1986). The clinical phenomenology of multiple personality disorder: Review of 100 recent cases. Journal of Clinical Psychiatry 47: 285-293.
Rabinovitch, J. (2003). PEERS: The prostitutes empowerment, education and resource society. In M. Farley (ed.) Prostitution, Trafficking, and Traumatic Stress. Binghamton: The Haworth Press, Inc: 239-253.
Ross, C.A., Farley, M. & Schwartz, H.L. (2003). Dissociation among women in prostitution. In M. Farley (ed.) Prostitution, Trafficking, and Traumatic Stress. Binghamton: The Haworth Press, Inc: 199-212.
Russell, D.E.H. (1984). Sexual Exploitation. Beverly Hills, CA: Sage.
Russell, D.E.H. (1986). The Secret Trauma: Incest in the Lives of Girls and Women, New York: Basic Books.
Stark, C. & Hodgson, C. (2003). Sister oppressions: A comparison of wife-battering and prostitution. In M. Farley (ed.) Prostitution, Trafficking, and Traumatic Stress. Binghamton: The Haworth Press, Inc: 217-232.
van der Kolk, B.A., Pelcovitz, D., Roth, S., Mandel, F., McFarlane, A. & Herman, J.L. (1996).Dissociation, affect dysregulation and somatization: The complexity of adaptation to trauma. American Journal of Psychiatry: 153 (Festschrift Supplement): 83-93.
[1] Judith Lewis Herman, MD, suradnica je Medicinskog fakulteta na Harvardu. Radi na Programu za žrtve nasilja Odjela za psihijatriju Bolnice Cambridge, 26 Central Street, Somerville, MA 02143.