Leonore Tiefer
Medicinski fakultet, New York, SAD
Svi smo čulei da je seksualnost društveno konstruirana – međutim vrlo se rijetko moglo svjedočiti samom procesu. Konferencija koju je sponzorirao Odjel za permanentno obrazovanje i urologiju, Medicinskog fakulteta u Bostonu, pod pokroviteljstvom «neograničenih potpora za obrazovanje» farmaceutskih tvrtki održana je u rujnu 1999. godine, kako bi se razmotrilo pitanje i glasalo o «Novim perspektivama bavljenja ženskim seksualnim disfunkcijama». Ovo je slijedilo nakon Pfizerovog lansiranja Viagre i njezinog odobravanja od strane Savezne uprave za lijekove u ožujku 1998. godine.
Sada svjedočimo sljedećoj fazi procesa, farmaceutske tvrtke intenziviraju istraživanja na ženama. Ali kakvu će viziju ženske seksualnosti promovirati ovakav rad? Koje će žene biti uključene? Koje su prikladne norme za žensko seksualno funkcioniranje, za osobno funkcioniranje, za zadovoljstvo? Da li uopće mogu postojati norme kada je širok raspon različitosti ženskih seksualnih interesa dokumentiran desetljećima feminističkog pisanja i istraživanja? Zapravo, moje uvjerenje je da je ova nova «ženska seksualna disfunkcija» (samo novi naziv za «frigidnost») izmišljena upravo u ovom trenutku i da predstavlja ozbiljan izazov feministicama/ma.
Okrenimo se, kratko, ključnim pokazateljima koji ukazuju da promatramo proračunato izmišljanje novog poremećaja koji služi mnogim financijskim i profesionalnim interesima – ali ne nužno i interesima žena. Urologija (pokazatelj 1) je podgrupa kirurgije koja je usmjerena na bolesti mokraćnih putova, bubrega i genitalnih struktura. Interes urologa za seksualne probleme (uglavnom probleme erekcije) u posljednja dva desetljeća pojavio se u vremenima demografskih promjena, promjena medicinske ekonomije i promjena seksualnih normi. Da kratko sažmemo ove promjene; stanovništvo stari, liječnici i drugi koji zarađuju pružanjem skrbi traže profitabilnije mogućnosti, a ideja da svatko ima pravo očekivati dobar seksualni život do smrti je sve popularnija.
Istraživanje muške seksualnosti bilo je u početku jednako slabo financijski poduprto i izloženo profesionalnom skepticizmu kao i ostala seksualna istraživanja. Međutim, urolozi su navikli raditi u suradnji sa industrijama (npr. kirurška oprema i proizvođači lijekova), a sama farmaceutska industrija (još od Reaganovog vremena) bila je u fazi smanjivanja vladine kontrole i aktivnog rasta.
Tako je tokom osamdesetih održan veliki broj medicinskih konferencija o istraživanjima erekcije, uvijek na egzotičnim lokacijama i luksuznim hotelima (pokazatelj 2), sa visokom naknadom za sudjelovanje (pokazatelj 3), zajedno sa organizacijama koje podupiru takva istraživanja (npr. Društvo za istraživanje impotencije) (pokazatelj 4) i časopisima posvećenim njihovoj publikaciji (npr. Međunarodni časopis za istraživanje impotencije). Vlada je dala dozvolu za objavljivanje ovih istraživanja, kada je 1992. godine, Nacionalni institut za zdravlje održao konferenciju stvaranja konsenzusa o problemima erekcije koju su organizirali urolozi. Određivanjem «erektivne disfunkcije» značajnom javnozdravstvenom brigom, vlada je dala naznaku da će problemi erekcije biti uzeti ozbiljno, čime je, posredno, dala do znanja da iz energičnih investicija može biti ostvaren veliki profit. Ubrzo je Viagra postala jedna od najvećih vijesti 1998. godine.
Gdje su bile žene u ovoj priči pobjede i napretka? Što su ova dva desetljeća nastojanja na industrijskom, medicinskom, urološkom, znanstvenom i federalnom frontu napravila za žene? Ja bi osobno željela saznati odgovor, jer ga se nije moglo naći u znanstvenoj literaturi ili tokom sudjelovanja na konferencijama, pa ni radeći na samim urološkim odjelima. Žene su uglavnom isključene iz prostorija za konzultacije u kojima se tretira erekcija, a njihova mišljenja i zabrinutosti o muškoj erekciji gotovo nikad nisu bila istraživana. Iako je, navodno, seksualno zadovoljavanje žena osnovna svrha istraživanja i popravljanje erekcije (gej muškarci su bili isključeni iz rasprava koje se tiču Viagre), nikada niti jedno istraživanje nije bilo posvećeno onome što žene žele ili trebaju u seksualnom smislu. Postizanje erekcije, kako bi se muškarci osjećali ravnopravnima s ostalim muškarcima, izgleda više kao ono što se zapravo događa. Nikad neću zaboraviti pacijenta koji mi je rekao da želi liječenje svojih erektivnih problema kako bi se u baru mogao osjećati jednako dobro kao i drugi muškarci. Utjecaj svih ovih dugotrajnih, čvrstih erekcija na žensku anatomiju, ženske preferencije i žensku dobrobit je nepoznat.
U listopadu 1999. u Bostonu je svanuo novi dan, kada je isti tim koji nam je donio Viagru i mnoge njezine obožavatelje, okrenuo svjetlo istraživanja na žene. Tada su već godinama postojali neobjavljeni radovi o Viagri za žene, kratkim upitnikom mjerili su se učinci (kao kod seksualne izvedbe muškaraca), kao i radovi sa ženkama životinja kako bi se ispitale njihove klitoralne i vaginalne arterije, ne bi li se pronašli znakovi iste vrste blokada za koje su urolozi voljeli tvrditi da uzrokuju probleme erekcije kod muškaraca. Smjer u kojima ova istraživanja sada idu izgleda prilično predvidljivo. Poziv za nadolazeće sastanke bio je poslan «disciplinama zdravstvene skrbi»: «fundamentalnim znanostima, dijabetologiji, endokrinologiji, inženjerstvu (doslovno navedeno), obiteljskoj praksi, primarnoj zdravstvenoj skrbi, gerontologiji, ginekologiji, njegovateljstvu, farmakologiji, psihologiji, psihijatriji, rehabilitacijskoj medicini, urologiji i vaskularnoj kirurgiji». Nedostajale su: medicina žena, medicina gejeva i lezbijki, adolescentska medicina, ženski studiji, lezbijski studiji, biseksualni i transrodni studiji, socijalni rad, sociologija, medicinska sociologija, antropologija, medicinska antropologija, povijest, povijest medicine, kulturni studiji, filmski studiji, etnički studiji i tako dalje. Čije interese je zastupao Bostonski sastanak i svaka nova organizacija koja je iz njega proizašla? Koja su stajališta bila prezentirana, a koja su bila ignorirana? O kojim se ženama raspravljalo na tom sastanku i u tim organizacijama i što će se saznati o njihovim životima i seksualnostima?
Čini se jasnim da je svrha ove konferencije o «Novim perspektivama bavljenja ženskim seksualnim disfunkcijama» bila promoviranje medikalizacije ženske seksualnosti- proces uspostavljanja univerzalnih normi, zatim proglašavanja svih varijacija poremećenima i proglašavanja potrebe za njihovim liječenjem. Možemo očekivati uobičajene medicinske posljedice: skupi sastanci, knjige i časopisi pod pokroviteljstvom farmaceutskih tvrtki, novi poremećaji otkriveni kako bi se liječili skupim lijekovima, zdravstveni i medicinski novinari koji upozoravaju javnost na svoje brzo djelujuće lijekove, farmaceutske tvrtke koje sponzoriraju epidemiološke studije koje kreiraju i identificiraju nova tržišta, hitne, od strane vlade i komercijalno financirane, zajedničke konferencije. U međuvremenu, faktori koji su u najvećoj mjeri dio seksualnih problema žena (ekonomski, socijalni, politički) bit će ignorirani, izbjegavani i općenito rečeno smatrani «nevezanim za seksualnost». Drugim riječima, medikalizacija, u osnovi, predstavlja normalnu nasuprot nenormalne funkcije i definiranje toga u skladu sa fizičkim ispunjenjem. Najviše što mogu reći je da je upravo to ono što ova konferencija slavi i promovira.
Kao što sam rekla, privilegija je gledati društveno konstruiranje na djelu. Nastavljamo izazivati farmaceutsko uobličavanje ženskih tijela brojnim kreativnim načinima.
Preuzeto sa: «Female Sexual Dysfunction» Alert: A New Disorder Invented for Women objavljeno u Soujourner: The Women’s Forum, list. 1999:11.