ŽENSKA SOBA

Interseksualnost

Interseksualnost – na kontinuumu spolova

Definiranje klitorisa i penisa
Opće je vjerovanje, koje znanost različitim metodama pokušava održati, da postoje dva spola i da se sve osobe rađaju sa kromosomima XX i onda se definiraju kao ženske ili sa kromosomima XY pa se definiraju kao muške. U kulturi u kojoj je određivanje jednog od dva spola, na žalost, prva i najvažnija stvar to i dalje ne izgleda dovoljno, već se spol određuje i premjeravanjem samih spolnih organa, a ako treba, pribjegava se i njihovom konstruiranju.

Iako u seksološkoj literaturi postoji diskusija o tome kako treba mjeriti penis, da li opušten, zategnut ili u erekciji, opće je prihvaćeno da se penis mjeri potpuno zategnut. Definicija “normalne” veličine penisa bazirana je na njegovoj dužini, a ne na širini mada su ove dvije kategorije u korelaciji.

Dužina penisa kod novorođenčadi najčešće se kreće od 2,8 do 4,5 cm, sa srednjom dužinom od 3,5 cm. Širina je od 0,9 do 1,3 cm. Generalno, medicinski standardi smatraju da dužina penisa novorođenčadi mora biti minimum 2,5 cm da bi bebu proglasili muškom.

Penis koji, kada je zategnut nije duži od 2,5 cm standardne devijacije za godine seksualnog razvoja, nazvan je mikropenis. Mikropenis prema nekim kriterijima mora imati uretru i mokraćni otvor. Prema takvoj definiciji, falus bez mokraćne cijevi, bez obzira koje veličine bio, nije penis, već klitoris. Prema standardima također se smatra da normalni penis mora imati mokraćni otvor na centru glavića. Međutim, normalnost ove lokacije dovedena je u pitanje studijom koja je bilježila mjesto otvora.

Samo 55% muškaraca u ovom uzorku imalo je otvor tamo gdje je propisano.

Medicinski tekstovi iz 1916. godine daju veličine za penis i testise, ali za klitoris mjere su date tek 1980.

Iako je veoma kasno dospio u središte interesa, i za klitoris se postavljaju pitanja u kojem se stanju mjeri i što se u stvari mjeri. U jednom suvremenom izvještaju dužina klitorisa kod tek rođenih beba bila je od 0,2 do 0,85 cm, a širina od 0,2 do 0,6 cm u opuštenom stanju.

Kriterij na temelju kojeg se spol određuje je prekomjerna veličina klitorisa ili (ne)dovoljna dužina penisa. Vjerovanje da se spol sastoji od dva ekskluzivna tipa uspostavljeno je i pokreće se uz pomoć medicinske zajednice usprkos biološkim dokazima o postojanju i nečeg između, koje je nemoguće prikriti. To između, iako unutar sebe različito, naziva se interseksualnost.

Dok su feminističke znanstvenice koristeći postojanja interseks ljudi radile na dekonstrukciji roda u teorijama i učionicama, medicinski stručnjaci bili su zauzeti “rekonstruiranjem” interseksualnih tijela kroz nepotrebe i često štetne operacije da bi ih prilagodili istim binarnim normama i standardima koje su feministice pokušavale opovrgnuti.

Interseksualnost

Stanje genitalnih, gonadalnih ili kromosomskih karakteristika koje nisu ni potpuno muške ni potpuno ženske naziva se interseksualnost. Međutim, interseksualnost je veoma širok pojam, jer se interseksualne genitalije razlikuju jedne od drugih isto kao što se razlikuju i od propisanih muških i ženskih formi.

Različita istraživanja pokazuju da je ovakva forma genitalnih organa imanentna različitim vrstama. Interseksualnost je dokumentirana ne samo kod ljudi, već i kod domaćih životinja * i vrsta koje se koriste za laboratorijska istraživanja **.

Historijski pregled interseksualnih osoba u staroj Grčkoj i Rimu napravila je Veslie Fiedler u knjizi “Freaks, Myths and Images of the second self” (1978) kao i Vern Bullough u knjizi “Sexual Variance in Society and History”. O interseksualnosti u srednjem vijeku i renesansi pisao je Michel Foucault u “Povijesti seksualnosti”, u 18 i 19. stoljeću Herculine Burbin, Havelock Ellis u “Studies in Psychology of sex” i Magnus Hirschfeld u “Geschlechtskunde”.

Naša kultura seksualnu anatomiju opaža kao dihotomnu: ljudi se rađaju sa jednim od dva spola, smatrajući ih toliko različitim kao da su dvije različite vrste. Međutim, razvojna embriologija, kao i postojanje interseksualnih osoba, ukazuju na društvene konstrukcije. Anatomska seksualna diferencijacija događa se na žensko/muškom kontinuumu na kojem postoji nekoliko dimenzija. Genetski spol, ili organizacija “spolnih kromosoma” se uobičajeno smatra izomorfnom. Međutim, otprilike jedan od petsto ljudi ima kariotip koji nije XX ili XY. O tome govori i podatak da od kada je genetsko testiranje uvedeno na Olimpijske igre, brojne žene su diskvalificirane kao “nežene” nakon pobjede, a nijedna od ovih žena nije bila muškarac.

Seksualni kromosomi određuju diferencijaciju spolnih žlijezda ili gonada u jajnike, testise, jajo-testise ili druge organe. Hormoni koje proizvode spolne žlijezde određuju razvijanje vanjskih genitalija u ženski, muški ili srednji oblik. Interseksualne genitalije mogu izgledati skoro kao ženske sa velikim klitorisom ili sa određenim stupnjem spojenosti usmina, mogu izgledati i kao muške sa malim penisom ili premještenim mokraćnim otvorom (hipospadiom). Mogu biti i stvarno “između” sa falusom koji može biti tretiran kao veliki klitoris ili mali penis, sa strukturom koja se može podijeliti, praznim skrotumom, ili vanjskim usnama i sa malom vaginom koja se otvara u uretri a ne u perineumu.

Dijagnoza stanja interseksualnosti uključuje određivanje kromosomskog spola i uzroka koji stvara genitalnu ambivalentnost i obuhvaća različite medicinske preglede.

Androgen Insensitivity Sindrom (Sindrom neosjetljivosti na androgen)

Interseksualnost je proizvod različitih sindroma, a jedna od najčešćih dijagnoza je Androgen Insensitivity Syndrome (Sindrom neosjetljivosti na androgen). AIS je genetsko stanje koje se uglavnom nasljeđuje (osim kada su u pitanju povremene spontane mutacije) i koje se događa u prosjeku kod jedne od 13 000 osoba. Kompletan AIS znači da tjelesne ćelije nisu sposobne odgovoriti na androgen ili “muške” hormone. (Muški hormon je pogrešan termin, pošto su ovi hormoni obično prisutni i aktivni kod oba spola). Neke osobe imaju djelomičnu androgenu neosjetljivost.

Kod individue čiji je kariotip 46XY sa kompletnim AISom, testisi koji su se razvili tijekom trudnoće luče MI hormon i testosteron. MIH sprječava nastajanje maternice, jajovoda i grlića maternice, kao i gornjeg dijela vagine. Pošto ćelije ne odgovaraju na testosteron, genitalije se uglavnom razviju u ženske. Tako novorođenče sa AI Sindromom ima genitalije sa ženskim izgledom, testise i obično kratku vaginu bez grlića maternice. Ponekad je vagina potpuno odsutna. Tako da osoba nema menstruaciju i ne može začeti.

Obzirom da je AIS genetska mutacija locirana na X kromosomu, ima nasljedni karakter. Osim u slučajevima spontanih mutacija, nosilac AIS-a je majka, i njeno XY dijete ima 1 šanse da stekne AIS, njeno XX dijete, također. Većina žena sa Sindromom neosjetljivosti na androgen trebalo bi moći naći AIS žene među svojim sestrama ili rođacima po majci. AIS dijagnoza, ako je genetske prirode može se utvrditi već od devetog do dvanaestog tjedna trudnoće.

Tipičan rezultat djelomičnog AI sindroma je pojava “ambignih genitalija”. Klitoris je veliki ili, je penis mali (mada su ovo samo dva načina označavanja iste anatomske strukture). Ovaj sindrom je čest, i smatra se da može biti uzrok neplodnosti kod muškaraca.

Progestin Indused Virilisation (Virilizacija izazvana progestinom)

Ovaj sindrom izazvan je prenatalnom izlaganju umjetnim androgenima, najčešće progestinom. Progestin je lijek koji je se 1950 – 60tih godina koristio da bi spriječio pobačaj. On se u organizmu prenatalne XX osobe pretvara u androgen (hormon virilizacije). Genitalije se razvijaju od uvećanog klitorisa do razvoja kompletnog falusa i spajanja usmina. U skoro svim slučajevima jajnici i maternica su prisutni, mada u ekstremnim slučajevima nema vagine ili grlića maternice. Virilizacija se događa samo prenatalno dok je endokrinološka funkcija nepromjenjena, što znači da se u pubertetu događa feminizacija kao rezultat normalnog rada jajnika.

Drugim riječima, XX ljudi koji su prije rođenja bili pod utjecajem virilizujućeg hormona mogu biti rođeni sa izgledom genitalija u kontinuumu spolnih fenotipa koji variraju od “žena sa velikim klitorisom” do “muškarca bez testisa”.

Congenital Adrenal Hiperplasia

Adrenalna Hiperplasia najčešći je uzrok interseksualnosti među XX osobama sa udjelom od 1 u 13000 rođenja. Izazvana je anomalijom adrenalne funkcije koja uzrokuje sintezu i izlučivanje androgena, inicirajući virilizaciju u XX osobama in utero. Pošto virilizacija ima metaboličko porijeklo, maskulinizacija se nastavlja i poslije rođenja.

Spolni fenotip, tj. oblik genitalija varira na istom kontinuumu kao i u prethodnim slučajevima, ali su pored toga moguće i metaboličke komplikacije i neravnoteže. Efekti poremećenog metabolizma kada je u pitanju CAH mogu biti spriječeni sa kortizonom. Međutim dugogodišnje korištenje kortizona stvara značajnu ovisnost i druge sporedne efekte.

Klinefelterov sindrom

Većina muškaraca naslijedi jedan X kromosom od majke i jedan Y kromosom od oca. Muškarci sa Klinefelterovim sindromom nasljeđuju još jedan X kromosom bilo od oca bilo od majke. Njihov kariotip je 47 XXY. Klinefelterov sindrom je prilično čest i pojavljuje se u 1 od 500 do 1 u 1000 muških beba koje se rode. Efekti Klinefelterovog sindroma su prilično različiti, a kod mnogih muškaraca Klinefelterov sindrom nikad nije dijagnosticiran. Jedina karakteristika koja izgleda da je sigurna su mali, čvrsti testisi i nedostatak sperme pri ejakulaciji, što je znak neplodnosti. Osim malih testisa, muškarci sa Klinefeltrovim sindromom rođeni su sa muškim genitalijama. Ali njihovi testisi često proizvode manje testosterona od prosjeka, tako da se oni ne virilizuju, ne rastu im dlake na licu i tijelu, glas im nije dubok, kao što ni penis i testisi nisu tako veliki kao kod drugih dječaka u pubertetu. Mnogima od njih u pubertetu rastu grudi (ginekomastija).

Interseksualnost i društvo

Rađanje beba sa spolnim organima koji nisu ni muški ni ženski zabilježeno je odavno, a operacije se vrše u posljednjih pedeset godina. Učestalost rađanja interseksualnih beba varira od toga koja definicija je parametar za određivanje tog stanja. Američka istraživanja pokazuju da je jedna u 2000 beba u SAD-u rođena sa vidljivim interseksualnim oznakama, što je kada su u pitanju SAD u prosjeku 5 beba dnevno.

U ekonomski i društveno razvijenijim zemljama postojanje interseksualnosti se razumijeva i predstavlja uglavnom kao tema koja se proučava da bi se njome dekonstruirala teorija o binarnosti spolova, a samim tim seksizam i homofobija. Vrlo je malo onih koji su svjesni da je to stvarna pojava, s kojom živi puno ljudi, koji zbog te pojave i fobičnog društva imaju velike probleme.

E.Koyama i L.Weasel, autorice koje su radile evaluaciju nastavnog plana koji se tiče interseksualnosti smatraju da je interseksualnost tema koja se ne treba utopiti u politiku LGBT grupa, jer su problemi i potrebe s kojima se susreću interseksualne osobe drugačiji od problema i potreba homoseksualaca, kao i transrodnih ljudi. * Prema podacima ISNA anti-diskriminacijski zakoni koji se tiču homofobije, bifobije i transfobije često nisu adekvatni za obranu prava interseksualnih ljudi. “Generalno gledano, interseksualne osobe nisu meta diskriminacije osim ako se ne percipiraju kao homoseksualno orijentirani ili transrodni. Ljudska prava interseks ljudi više se tiču pristupa informacijama o tijelima i medicinskim slučajevima, kao i kontrole kakvi medicinski tretmani se mogu i smiju vršiti”.

S problemom interseksualnosti najprije su suočeni roditelji interseksualne bebe i to u fazi dok se djetetu još nije odredio spol. Ono što ih najviše brine su pitanja okoline i ispunjavanje rodnog lista, gdje se bira između samo dva odgovora. Roditelji se, da bi dobili odgovore na svoja pitanja, prvo obraćaju doktorima koji najčešće donose odluku o spolu dijeteta. Na osnovu istraživanja koje je S. Kesler1 uradila u procesu donošenja odluke doktora o spolu dijeteta, pored mjera spolnih organa koje su neupitne, sudjeluju i osobni stavovi doktora. Jezik kojim se u medicinskim izvještajima opisuju interseksualne bebe je emocionalno obojen u skladu sa vjerovanjima doktora. U medicinskim izvještajima o interseksualnoj djeci koristi se pejorativan jezik za opisivanje velikog klitorisa, a sažaljiv jezik za opisivanje malog penisa. Česte riječi koje opisuju interseksualni klitoris su: “nesavršen”, “ružan”, “problematičan”, “napadan”, “sraman”. Opisi za interseksualni penis su “kratak”, “ukopan”, “beznačajan organ”.

Prema ovoj autorici suvremeni stavovi prema interseksualnosti primarno su pod utjecajem 3 faktora: prvo, napredak kirurgije i endokrinologije; utjecaj feminizma koji je doveo u pitanje procjenu žene prema striktno reproduktivnim funkcijama i treće, psihološke teorije fokusirane na “rodnom identitetu” koji je različit od “rodne uloge”. Rezultati ova tri faktora su mišljenje da je interseksualnost stanje koje se može i mora brzo liječiti.

Rješavanje slučajeva interseksualnosti operacijom bazirano je na teoriji koju su 1955. predložili J. Money, J.G. Hampson i J.L. Hampson, a koju su 1972. dalje razvili Money i A. Erhart. Teorija tvrdi da je spolni identitet promjenljiv do godinu i po dana starosti. Prema ovoj teoriji, ako je korektivna kirurgija neophodna treba se dogoditi što je prije moguće. Ako se beba proglasi za mušku, inicijalna faza mijenjanja penisa obično se obavlja do prve godine života, a operacije se završavaju prije polaska u školu. Ako je slučaj obrnut, i bebi se pripiše ženski spol, mijenjanje vagine i smanjenje klitorisa obično započinju do trećeg mjeseca života.

Genitalna netolerancija

Kao što penis mora biti dovoljno velik da bi podržao muškost u očima roditelja i djeteta, tako i klitoris mora biti dovoljno mali da bi održao ženskost – to je načelo koje vodi današnje kirurge koji interveniraju kada je u pitanju interseksualnost, čvrsto vjerujući kao i društvo koje ih okružuje u neupitnu binarnost spolova.

Za razliku od mnogih odraslih interseksualaca koji se se osjećaju kao da je nad njima izvršeno nasilje a u čije ime govori osnovano društvo ISNA, doktori i dalje smatraju da je genitalna kirurgija neophodna za interseksualne bebe, i razlikuju tri kategorije genitalne kirurgije, podjednako ih vrednujući:
– kirurgija u službi spašavanja života – kada je uretra postavljena tako da beba ne može izbacivati mokraću iz tijela
– kirurgija u službi kvaliteta života – kada se uretralni otvor redizajnira tako da dijete može urinirati bez prosipanja mokraće
– kirurgija u službi estetike – kada se klitoris smanjuje a penis povećava

Doktori smatraju da “normalne” genitalije povećavaju do maksimuma socijalizaciju djeteta koju navode kao jedan od najvažnijih razloga operacije interseksualnih beba. Također tvrde da to čine zbog roditelja koji žele svoje dijete zaštititi od zadirkivanja.

Zadirkivanje je, konačno, važan faktor u teorijama o rodu. Filozof Elen Feder iznosi način na koji psihijatrija ne samo koristi svjedočenja o zadirkivanju da opravda tretman Poremećaja Rodnog Identiteta već također i da ga definira. Feder navodi da krosrodno ponašanje nije ono što alarmira roditelje i učitelje već reakcija druge djece na to. Zadirkivanje i davanje imena je jedan od manifestirajućih problema djece sa “rodnim poremećajem”.

Genitalne operacije

Iako se trenutno u svijetu izvršava tisuće genitalnih operacija dnevno i dalje ne postoji metaanaliza unutar medicinske zajednice o nivou uspjeha ovih poduhvata, kao što se ni bebe nad kojima se vrši operacija ništa ne pitaju. Evaluacija genitalnih operacija čini se na osnovu slijedeće 4 kategorije: izgled klitorisa, osjetljivost klitorisa, veličina vagine i komplikacije.

Mnoge studije interseksualnosti uspješnost operacija mjere time da li je muškarac sposoban za penetraciju i da li je heteroseksualan. Za uspješnost operacija interseksualnih žena kriterij je da li su stupile u brak.

Studija Suzan Kesler pokazuje kako jedna grupa kirurga daje listu zahtjeva za penis, kako neki doktori sami procjenjuju i odlučuju da žena treba imati vaginu “bez obzira da li je koristi ili ne”. Za muškarca je propisan “dovoljno veliki penis da služi za uriniranje, da pruža zadovoljavajuću pojavu i da bude zadovoljavajući pri seksualnoj aktivnosti”.

Iako se operacije izvode u posljednjih 50 godina, ne postoji mnogo dokaza da imaju efekta i da su sigurne na duže vrijeme, naprotiv, nekoliko posljednjih studija su potvrdile da rani kirurški tretman genitalija često rezultira psihološkim i seksualnim problemima a ne boljem socijalnom prilagođavanju (Creighton et. al 124, Zucker, et al. 300, Alizai, et al. 1588). **

Interseksualnost kao identitet

Zbog toga što se interseksualnosti pristupa olako, sa instrumentima u rukama i da bi se udovoljilo “društvenim standardima” i što se ljudi na kojima je izvršena korekcija organa osjećaju osakaćeno i nesretno kada odrastu, 1982. Charyl Chase, interseksualna žena, osnovala je Intersex Society of North America (ISNA)-udruženje posvećeno sprečavanju genitalne kirurgije. Sve genitalne operacije morale bi se odgoditi do trenutka kad osoba postane sposobna da sama odlučuje, osim ako nije neophodno zbog zdravstvenih komplikacija, načelo je koje bi se trebalo poštivati i za koje se ISNA zalaže.

Socijalna netolerancija je uglavnom traumatičnija od individualne patologije i u tom smislu paralelizam interseksfobije sa homofobijom je očigledan. Ali samo u tom smislu, jer Interseksualno društvo naglašava da se zbog različitosti problema, interseksualnost ne može mjeriti s problemom homoseksualnosti.

Neki interseksualci, zbog reakcije drugih na njihove genitalije ili zbog spoznaje da nisu tretirani ni kao kompletne žene, ni kao kompletni muškarci, razvili su vlastiti interseksualni identitet. Ovaj identitet počinje kao privatno iskustvo, koje prerasta u javnu kategoriju.

Neke interseksualne osobe smatraju da je operacija kojoj su bile podvrgnute u djetinjstvu promjena spola. Neke traže prepoznavanje kategorije trećeg spola, koji bi se formirao na osnovu posjedovanja drugačijih-od-tipičnih genitalija, gonada ili kromosoma. Drugi pak predlažu da se interseksualan koristi kao pokazatelj. Na taj način pridjev interseksualan može biti pripisan i jednom i drugom rodu.

Činjenica da odraslo tijelo, uslijed operacije, više nije interseksualno, ne suprotstavlja se nečijem interseksualnom identitetu. M. Holms naglašava da medicinska dijagnoza i kirurgija pomažu da se stvori kategorija interseksualaca, a tako i identitet. Ona smatra da je interseksualnost u isto vrijeme i prirodna pojava i medicinsko socijalna konstrukcija.

Biologinja An Fausto-Sterling je konceptualizirala pet kategorija roda, dvije standardne i tri interseksualne: ženski, muški, pravi hermafroditi, muški pseudohermafroditi i ženski pseudohermafroditi. Smatra da se interseksualnost kao kategorija treba legitimizirati, što bi po njenom mišljenju pomoglo da se sruši rod i unište rodne opozicije. Priznanjem alternativnih genitalija priznaju se i alternativni spolovi, čime se narušava privilegija “ženskog” i “muškog”. Međutim, drugi autori, kao sto je Suzan Kesler, smatraju da je problem rod a ne spol. Legitimiziranjem drugih vrsta genitalija i dalje se genitalijama daje primarno značajan status i ignorira se činjenica da se u svakodnevnom životu rodni atributi daju bez genitalnog pregleda. U društvu u kojem živimo nema spola, postoji samo rod. Ono što je primarno u svakodnevnom životu je izvođenje roda bez obzira na oblik tijela ispod odjeće. Jednom kad genitalije više ne budu prepoznavane kao dihotomne kategorije, teško da će se “muško” i “žensko” vidjeti kao odvojene kategorije.

Interseksualnost i seksualna orijentacija

Istraživanja o seksualnoj orijentaciji interseksualnih ljudi su malobrojna i loše dokumentirana. U svojoj ranoj studiji J. Money i njegove kolege tvrdili su da je 48% njihovog uzorka interseksualnih žena bilo homoseksualno orijentacije (J. Money, M.Schwartz, V.G.Lewis). Novija istraživanja, koja su imala precizniju metodologiju, ustanovila su da iako je više žena sa CAH sindromom prijavilo manje heteroseksualnih iskustava nego kontrolni uzorak, one, međutim, nisu prijavile više seksualnih iskustava sa ženama nego kontrolna grupa. (Zucker,et. al). Autorica Suzan Kesler na osnovi svojih podataka zaključuje da je homoseksualnost učestalija među interseksualnim ženama, nego među ženama uopće.
**
Interseksualnost je tema koja je tek nedavno, sa osnivanjem društva interseksualaca, počela tražiti mjesto i oblik u seksološkim istraživanjima koje zaslužuje, a njena suptilnost i značaj na različitim nivoima je nesumnjiv. Broj interseksualnih beba koje se svakodnevno rađaju nije zanemariv, kao ni činjenica da o njihovim životima uvijek odlučuje netko drugi na koga utječe društvo sa konstruiranim standardima i normama.

Literatura:
1. Lessons from the Intersexed, Kesler S. J.
2. From Social Construction to Social Justice: Transforming How we teach about intersexuality, Koyama E. Weasel L.
3. Sex Determination, Differentation and Intersexuality in Placental Mammals, Hunter R. H. F.
4. Wilkins the Diagnosis and Treatment of Endocrine Disorders in Childhood and Adolescence, 4th edition. (ed.) Kappy, Blizzard and Migeon
5. A 11.7-kb Deletion Triggers Intersexuality and Polledness in Goats, Pailhoux E. et al.
6. Male, Female, Other, LeVay S.
7. Intersexuality Fails to Support Homosexuality, Harrub B.
8. Seksualna orijentacija i rodni identitet, Hodzic A.
9. Understanding Human Sexuality, J.S.Hyde
10. Geschleschtskunde, Dr. M. Hirschfeld

Nikolić Tea
Preuzeto sa: http://www.deve.org.yu/