ŽENSKA SOBA

Transgresija roda

Mnogo bih toga ovdje htjela reći i mnogo toga prodiskutirati. Ovakvo okruženje budi u meni uzbudljive, poticajne i pozitivne osjećaje, ali me i često ostavlja oslabljenom i nevidljivom, kako politički tako i osobno.Rodnu jednakost često se smješta i promatra u zrcalu dihotomije spola i roda i njihove stroge binarne suprotnosti. Vrlo često, spol i rod rabe se izmjenično, podupirući tako ideju propisanih kodova za žene i muškarce i roda (ili zapravo spola) kao zadanoga. Pokušaji feminizma da propitivanjem predodređenih spolnih i rodnih uloga pobije ideju biološkoga determinizma, nisu uzdrmali teoriju o biologiji kao sudbini [1] Zalažući se za izjednačavanje rodova, u jednadžbu unosimo dva roda koje se smatra društvenim konstruktima, čime se perpetuira esencijalizam a rodovi normiraju kao dva fiksna identiteta.

Kako kaže Scottova [2], u feminističkom diskursu o rodu, bilo je različitih stavova – neke feministice smatrale su spolnu razliku zadanom, terenom na kojemu se kasnije izgrađuje rodni sustav; druge su spolnu razliku držale za posljedicu povijesno varijabilne diskurzivne prakse “roda”. Prvom pristupu vrlo je važna bila spolna/rodna razlika, a usredotočen je bio na “kulturalnu konstrukciju”, pripisivanje uloga, obilježavanje pojedinaca s obzirom na spol, dok je drugi pristup odbacivao dihotomiju spol/rod, priroda/kultura.Skottova nadalje raspravlja o tomu kako su za vrijeme “prevođenja” “roda” u istočnoeuropski kontekst konstruirane različite teorijske uporabe “roda”. Jedna od prisvojenih teorija odriče se binarnih suprotnosti i naglašava beskonačnost i mnoštvo, kao i promjenjivost razlika dodijeljenih biološkom spolu. Druge su nastojale pronaći načine na koje bi spolnu razliku i njome orođene društvene nejednakosti učinile središnjim načelom svoje teorije i vidljivom činjenicom života.

I jedan i drugi teorijski pristup rodu što ga nudi suvremeni diskurs i rabi praksa jednakosti, koliko god na prvi pogled zvučao temeljitim i logičkim, kasnije se raspada i, rekla bih čak, ne osuđuje ugnjetavanje onako djelotvorno kako podupire status quo. Dok je u prvom slučaju rod dekonstruiran i žene često uključene u kategoriju “Čovjek” [3], drugom nije važno što se spolna razlika može konkretizirati u procesu, pretpostavljajući da spol danas jest, ali u budućnosti ne bi trebao biti povod za nejednaki društveni odnos. Ponuđena objašnjenja i pristupi rodu ne osiguravaju dovoljno prostora za hvatanje u koštac sa seksizmom (sustav prednosti na temelju spola, koji beneficira muškarce [4]) i rodizmom (sustav prednosti na temelju roda, koji beneficira muškarce i žene [5]) [Uvjerenje da postoje, i trebaju postojati, samo dva roda i da je čovjekov rod, ili većina njegovih aspekata, neizostavno vezan uz biološki spol [6], nego nas sve drže u kutijama ili nisu dovoljno radikalni da bi se bavili posljedicama patrijarhata kao društvene strukture moći. Prema tomu, poriče nam se pravo na samoodređenje, a, kako kaže Scottova, «kao feministice znamo da lukavstva esencijalizma, kako god prerušena, u konačnici perpetuiraju nejednakosti i sprečavaju promjenu.”

Nejednakosti što se perpetuiraju dovode sve nas u opasnost. Ne možemo se slobodno izražavati zbog rodnih etiketa koje reproduciramo. Pod vlašću tih etiketa, prekoračenje roda kažnjivo je. U velikoj mjeri, kako ženski tako i lezbijski i gay pokreti reproduciraju kažnjavanje i žestoko podupiru politiku roda i diskurs orijentiran na spolne organe. Ne dopuštajući prekoračenje. Što više, u kontekstu Istočne Europe, lezbijski i gay pokret uvezao je sa Zapada sintaksu «LGBT» i na najneznalačkiji način upravlja idejom transrodnosti čime samo još više pojačava štetu što se nanosi slobodi roda.

Pitanje rodne slobode, prava svake osobe da izrazi svoj rod na način koji sama izabere, premda se tiče svih, djelomice je preuzeo pokret za rodnu jednakost koji dosljedno ograničava sam rod i sprečava rodnu slobodu. Slobode rodnoga izražavanja i rodnoga identiteta gura se na stranu i proglašava značajnima i važnima samo za nekolicinu, individualizira ih se i dodjeljuje rijetkim transseksualkama/cima čija se prava tako očigledno krši da se njihovo kršenje ne može smatrati bezvrijednim problemom u shvaćanje ljudskih prava. Značenje rečenice « Ljudi koji izražavaju svoj rod na način drugačiji od onoga koji se smatra primjerenim rodnim normama za muškarce i žene, izloženi su zločinima otvorene diskriminacije i mržnje posvuda a svijetu [7] » ne odjekuje primjereno. Ne doseže točku proučavanja «kako internaliziramo svoje heteroseksualne i patrijarhalne ovlasti roda i kakve to globalne implikacije i djelovanja povlači sa sobom [8]», doseže samo točku biološke greške koju ne kontroliramo. Tu se pitanje zaključava i odlaže, a  posljedica je ta da se ljude koji prekoračuju rodne norme čini nevidljivima, čime se podupiru opozicije crno i bijelo, žensko i muško, heteroseksualno i homoseksualno.

Rodnu jednakost valja razumjeti na način koji obuhvaća rodno izražavanje [9] i rodni identitet [10], a sveobuhvatni pristup rodu valjalo bi oblikovati i primjenjivati na teorijski rad i praksu jednakosti. Paralelno s tim, područje djelovanja feminizma valjalo bi proširiti kako bi se zagovarala sloboda rodnog izražavanja i rodnoga identiteta i učinio iskorak iz koncepta «fiksnih rodova». Kako tvrdi Emi Koyama, odvajanje roda od spola predstavljalo je moćnu retoriku u slamanju obvezujućih rodnih normi, ali je dopustilo feministicama da dovedu u pitanje samo polovinu problema, ne dirajući sve do nedavno naravnost esencijalnoga ženskog i muškog spola. [11] Transaktivistica i teoretičarka Kate Bornstein objašnjava kako ono što je automatski uočljivo – penis ili vagina pri rođenju djeteta -, što se držalo za « prirodno » postaje onim što diktira društveno izgrađenu rodnu ulogu. Bornstienova vjeruje kako se temelj ovakvomu vjerovanju nalazi u ideji esencijalizma da postoji « bit » ženskosti, koju posjeduju samo osobe rođene kao žene. [12]

Društvena promjena mora se osloniti na feminizam. A pitanje prekoračenja roda ključno je za feminizam. Osim što brani rodnu slobodu, Feinbergova ističe “jednako je važno da svaka osoba posjeduje pravo da sama definira, odredi ili promijeni svoj spol na način koji sama izabere, bez obzira bila riječ o ženskom, muškom ili bilo kojoj točki spektra između njih. A to uključuje pravo na fizičku nejasnost i kontradikciju. [13] “

Transfeminizam [14] smatra da su i spol i rod društveni konstrukti i da je razlika između spola i roda umjetno povučena iz praktičnih razloga. Zatim, iako se teorija o rodu kao društvenom konstruktu pokazala moćnim instrumentom u razotkrivanju tradicionalnih stavova o ženinim sposobnostima, ostavila je prostor za opravdavanje diskriminacijskih politika i struktura razlozima koji se temelje na biologiji. Propustila je također uzeti u obzir realnost trans iskustava koja fizički spol doživljavaju više umjetnim i promjenjivijim od njihovoga unutrašnjeg osjećaja o tomu tko su. Transfeminizam shvaća svaku metodu pripisivanja spola društvenim i političkim konstruktom i zagovara društveni dogovor u kojemu ljudi slobodno određuju svoj spol (ili ne-spol).

Transfeminiza [15] drži da:

–     svaka osoba ima pravo definirati svoje vlastite identitete i očekivati od društva da ih poštuje – uključujući pravo da se rod izrazi bez straha od nasilja,
–    posjedujemo isključivo pravo donositi odluke o svojim tijelima, dok nikakav politički, zdravstveni ili vjerski autoritet ne smije narušavati cjelovitost našega tijela protiv naše volje ili ometati naše odluke o tomu što sa svojim tijelima činimo.

Premda rod propitujemo kao društveni konstrukt, društvena i politička konstrukcija spola neosporno se održava i jača. Spol primjenjuju i nadziru strukture države i okolina. U svim aspektima života ograničavaju nas pisani i nepisani zakoni, a spolni organi s kojima smo rođeni preduvjeti su egzistencije u društvu. Oni diktiraju naše živote, a kućice M i Ž proglašavaju se jedinim nedvojbenim mogućnostima budući da društvena i politička konstrukcija spola ne oštećuju strukture moći muške prevlasti. Osim toga, nadziranje spola neposredno krši fizičku i emocionalnu cjelovitost ljudi.

Glasovi interseksualnih osoba svjedoče o tomu kako taj rigidni koncept spola nalaže na koji način bi tijela valjalo spolno ili rodno definirati. Kako tvrdi Cabral, “razlika u spolnim organima ne može opravdati, pod nikakvim izgovorom, etičke i političke hijerarhije: ne može opravdati sakaćenje, jer ono nikada ne normalizira, nego čini suprotno. Za nas, sakaćenje stvara neprekidno stanje kršenja ljudskih prava i nečovječnost. Različite analize, koje su provele/i stručnjakinje/stručnjaci iz cijeloga svijeta, pokazuju da se barem jedna osoba od 2.000 ili 2.500 rođenih rađa sa spolnim organima koji se od stereotipa razlikuju ili svojim izgledom ili funkcionalnošću. Mnoge se, ubrzo po rođenju, u djetinjstvu ili čak u doba adolescencije, podvrgava operacijama kojima je cilj da kozmetički normaliziraju ili korigiraju njihove spolne organe. Valja reći, od samoga početka, kako su takvi operacijski zahvati suvišni i kako tjelesno osakaćuju.” [16] Pomoću ovakvih povreda, tijela se kao prikladna vraćaju u društvo, u skladu sa zadanom formulom Muško/Žensko. Sloboda donošenja odluka o vlastitomu tijelu kategorički nam se poriče, uključujući pravo uživanja u tijelu s kojim smo rođene/i. Ljude koji se anatomski ne uklapaju u jednadžbu, osuđuje se na “korekciju”.

Osim toga, mijenjanje tijela umetnuto je u instrument patrijarhalne države koja dopušta samo one izmjene tijela koje su u skladu s tradicionalnim rodnim ulogama. Prema tome, dopušta nam se da izmjenjujemo svoje tijelo samo ako ispunjavamo preduvjete dokazivanja vlastima da “smo rođene/i u krivomu tijelu” i da se “naš fizički spol ne poklapa s našim rodom”. Isto tako, čovjek može izmjenjivati svoje tijelo pod uvjetom da se podvrgne promjeni spola koja bi za posljedicu imala to da zaslugom društva postane rodno konvencionalnim muškarcem ili ženom. Dakle, politička i društvena konstrukcija spola i roda očito se širi na seksualnost jer se očekuje da postanemo pristojnim i poslušnim heteroseksualnim osobama. Svaki pokušaj iskoračenja iz zadane sheme, ne treba ni reći, oštro se kažnjava.

Politika i moć

Unatoč velikim preklapanjima zajedničkih polazišta pokreta za žensko i trans oslobođenje, feminizam je desetljećima napadao i ograničavao slobodu roda i spola. Složenost odnosa između feminizma i transrodnosti odražava se u propitivanju koncepcije feminizma utemeljene na iskustvu i ugnjetavanju žena (pod čime se podrazumijevaju samo “žene rođene kao žene” [17]. Debatu o transrodnosti i feminizmu započela je pozicija radikalnoga feminizma koja je nanijela veliku nepravdu transrodnim osobama koje su u feminizmu pronašle snagu za vlastito samoodređenje i otpor protiv binarnoga shvaćanja spola/roda. Teorijsku debatu o feminizmu i transrodnosti pokrenuo je neposredan napad feministica na legitimnost transeksualnog postojanja. Dogodio se 1979. godine, kada je radikalna lezbijska feministica Janice Raymond napisala djelo The Transsexual Empire [18] (Transseksualno carstvo) u kojemu izjavljuje: Sve transseksualke siluju ženino tijelo reducirajući stvarni ženski oblik na umjetni proizvod, prisvajajući to tijelo za sebe. … Transseksualke jednostavno isključuju najočiglednije sredstvo napada na žene, da bi same sebe učinile nenapadačicama.” Ovaj diskurs još uvijek traje, a ključan je kako za razvoj feminističke teorije tako i za feminističku praksu. Loretta A. Kane [19] suprotstavlja pokret za rodna prava feminističkomu pokretu. Bavi se mogućnošću da pokret za rodna prava, za koji se smatra kako predstavlja sljedeći logički korak u takozvanoj post-feminističkoj eri, nanese štetu ženama pa upozorava kako bi upravo zakoni doneseni radi promicanja jednakosti žena mogli poslužiti za poništavanje napretka što ga je feministički pokret postigao za žene. Čini se kako ovakav argument proizvodi samo hijerarhiju identiteta i ponovo uvodi strukturu moći žena rođenih kao žene nad trans osobama. A kao što upozorava Scottova [20], “drugo” je ključni (negativni) čimbenik za bilo kakav pozitivan identitet – a pozitivan identitet u superiornijem je položaju u odnosu na negativan –. pojam dobiva svoje značenje u odnosu na drugi pojam i na ostale susjedne binarne parove.

Transeksualnost i transrodnost otežavaju raspravu o rodnim pravima i feminističkim pokretima. Mnoge feminističke znanstvenice smatraju da su operativne promjene spola i medicinske terapije nešto malo više od samosakaćenja osoba koje u očaj gura seksističko društvo. Obrazlažu kako bi operativne promjene spola i hormonske terapije bile suvišne u svijetu lišenom seksizma. Postavljaju pred nas izazov popravljanja pravoga problema (društva), umjesto operativnih ili drugih zahvata na zdravim tijelima u cilju njihovoga prilagođavanja rodnim stereotipima. [21] Iako u određenoj mjeri opravdan, ovaj argument ne priznaje pravo na samoodređenje. Osim toga, Emi Koyama tvrdi kako bi se, zato što se naši identiteti konstruiraju u društvenoj okolini u koju smo rođeni, moglo argumentirati da je diskontinuitet između rodnoga identiteta i fizičkoga spola za pojedinca/ku problematičan jer društvo uglavnom zadržava dihotomni rodni sustav. Kad bi rod bio beznačajan čimbenik u društvu, opala bi vrlo vjerojatno, premda ne i sasvim, i potreba trans osoba da svoja tijela izmijene na način da se uklope u dihotomiju rodova. No, ovakvo razmišljanje ne bi valjalo koristiti kako bi se trans osobe kočilo u donošenju vlastitih odluka o svom tijelu. [22]

Dodatni, vrlo česti argument isticanja i slabljenja transrodnoga iskustva jest predodžba kako ono reproducira i osnažuje strogu binarnu opoziciju. Transrodna politika uvodi pravo na rodni nekonformizam i rodnu fluidnost, dok transfeminizam ovakvim proširenjem feminističke koncepcije teži odbacivanju temelja patrijarhalnoga ugnjetavanja, odnosno binarnosti spol/rod i heteronormativnosti. Očito, trans politika i feminizam uvelike se preklapaju u zahtjevima za slobodom izbora i samoodređenja te u vjerovanju u isti izvor ugnjetavanja.

Kako je koncepcija seksualnosti povezana s pristupom rodu i spolu, politička borba za seksualna prava primjereno je ograničavajuća. Marysia Zalewski and Moya Lloyd ističu: “način na koji se o spolu i rodu razmišlja u ovom kontekstu često ide na štetu raznolikosti postojećih seksualnosti. Ženski studiji kreirali su vlastitu verziju “feminističke zajednice”, a ona nepokolebljivo i neprekidno nadzire granice oko roda, spola i seksualnosti. [23] Ove granice i definirane kategorije roda, spola i seksualnosti učvršćene ne samo u ženskim, lezbijskim i gay pokretima, nego u društvu kao cjelini, osiguravaju prostor za novu kategoriju koju valja dodati društvenom i političkom poretku a koja ne može generirati kontinuitet ostvarivanja rodnih i seksualnih sloboda. Patrick Califia [24] pojašnjava: ”Želimo li biti slobodne/i, žene moraju shvatiti da na koncu borbe više nećemo biti žene. Ili barem nećemo biti žene u današnjemu značenju tog pojma. Niti će muškarci, kao paradigma, ostati neozlijeđeni.». Dosljedno tomu, izmjenjiva dinamika moći promijenit će seksualnost kad jednoga dana izađemo iz opsjednutosti rodom i spolom.

Jelena Poštić

Predstavljeno na seminaru Ženske infoteke «Žene i politika: seksualnosti između lokalnog i globalnog», u Dubrovniku, tijekom svibnja 2004.

[1]Postic, Jelena, Transfeminizam – širenje dosega feminizma, Zarez, br 123, velj. 12,  2004.
[2] Scott, Joan Wallach, Feministički odjeci, Žene i politika: Suvremeni ženski/feministički pokreti u post-komunističkim državama/10 godina poslije, Ženska infoteka, Zagreb, 2004.
[3] Scott, Joan Wallach, Feministički odjeci, Žene i politika: Suvremeni ženski/feministički pokreti u post-komunističkim državama/10 godina poslije, Ženska infoteka, Zagreb, 2004.
[4] NCCJ, The National Conference for Community and Justice, (Državna konferencija za društvo i pravdu), materijal za tečaj
[5] NCCJ, The National Conference for Community and Justice, (Državna konferencija za društvo i pravdu), materijal za tečaj; preinačeno iz  Stephen Whittle, The Transgender Debate: The crisis surrounding gender identities.  Reading, UK: Garnet Publishing Limited, 2000. str.7.
[6] “Trans Accessibility Project: Transphobia And Discrimination” http://www.queensu.ca/humanrights/tap/3discrimination.htm
[7] Jelena Poštic, intervencija prezentirana na UN HRC (2004), http://www.ilga.org/news_results.asp?LanguageID=1&FileCategory=
1&ZoneID=7&FileID=60
[8] Emi Koyama, The Transfeminist Manifesto and Other Essays on Transfeminism, The Feminist Conspiracy Press, 2000.
[9] Rodno izražavanje možemo razmatrati kao način na koji se čovjek izražava u vanjskoj prezentaciji i/ili pojavnost kroz ponašanje, odijevanje, frizuru, glas, tjelesne karakteristike ili ostale vanjske oznake.
[10] Rodni identitet podrazumjeva čovjekov rodnu samokoncepciju, ne neophodno ovisnu o spolu koji mu je pripisan rođenjem. Rodni identitet tiče se svakoga ljudskog bića i ne znači samo binarni koncept muškoga ili ženskoga. Sloboda izražavanja rodnoga identiteta treba uključiti pravo na rodnu nejasnost i rodnu kontradikciju.
[11] Emi Koyama, The Transfeminist Manifesto and Other Essays on Transfeminism, The Feminist Conspiracy Press, 2000.
[12] Kate Bornstein, GENDER OUTLAW. Routledge, 1994.
[13] Leslie Feinberg, Transgender Warriors, Beacon Press, 1996.
[14] Emi Koyama, The Transfeminist Manifesto and Other Essays on Transfeminism, The Feminist Conspiracy Press, 2000.
[15] Emi Koyama, The Transfeminist Manifesto and Other Essays on Transfeminism, The Feminist Conspiracy Press, 2000.
[16] Mauro Cabral, intervencija prezentirana na UN HRC (2004), http://www.ilga.org/news_results.asp?LanguageID=1&FileID=61&ZoneID
=7&FileCategory=1
[17] Poštic, Jelena, Transfeminism-broadening the range of feminism, Zarez, no 123, Feb 12,  2004
[18] Janice G. Raymond (1979), THE TRANSSEXUAL EMPIRE, The Women’s Press.
[19] Viewpoint: Sex Versus Gender,  Loretta A. Kane, nekadašnja potpredsjednica akcije NOW http://www.now.org/nnt/fall-2001/viewpoint.html
[20]  Scott, Joan Wallach, Feminist Reverberations, Women and Politics: Contemporary Women’s/Feminist Movements in Post/Communist Countries 10 Years After, Ženska infoteka, Zagreb, 2004.
[21] Viewpoint: Sex Versus Gender,  Loretta A. Kane, potpredsjednica – akcija NOW http://www.now.org/nnt/fall-2001/viewpoint.html
[22] Emi Koyama, The Transfeminist Manifesto and Other Essays on Transfeminism, The Feminist Conspiracy Press, 2000.
[23] Zalewski Marysia and Lloyd Moya, Exceeding Sex and Gender? in Sexualities, Volume 6, No 3 (2003)
[24] Califia, Patrick, Sex Changes: The Politics of Transgenderism, Cleis Press (2003)