ŽENSKA SOBA

Seksualnost i seksualna prava

Prosinac, 2003.

Ovaj tekst prikazuje postignuća međunarodne pravne regulative koja se tiče seksualnih prava svih ljudi, a pogotovo žena, kao i opasnosti, izazove i mogućnosti da ta postignuća prate kulturni napredak. Isto tako, prezentira, s tim povezane, međunarodne mehanizme i instrumente kao i činjenice i brojke koje odražavaju kršenja ovih prava.
Ana Elena Obando, WHR net

Pregled
Tijekom XV. Svjetskog seksološkog kongresa, Generalna skupština Svjetskog seksološkog udruženja, odobrila je amandmane na Deklaraciju o seksualnim pravima, utvrđujući “…Seksualna prava su univerzalna ljudska prava zasnovana na neotuđivoj slobodi, dostojanstvu i ravnopravnosti svih ljudskih bića. Kako je zdravlje temeljno ljudsko pravo, tako i seksualno zdravlje mora biti temeljno ljudsko pravo ”. Dalje se utvrđuje da je u svrhu osiguravanja razvoja zdrave seksualnosti kod svih ljudskih bića i društava, nužno da društva, kroz sva raspoloživa sredstva, prepoznaju, promoviraju, poštuju i štite seksualnu slobodu i seksualnu autonomiju.

To uključuje:
– pravo na seksualni integritet i sigurnost seksualnog tijela;
– pravo na seksualnu privatnost i seksualnu ravnopravnost;
– pravo na seksualni užitak i emocionalno seksualno izražavanje;
– pravo na slobodno seksualno udruživanje;
– pravo na slobodne i odgovorne reproduktivne izbore;
– pravo na informaciju o seksualnosti temeljnu na znanstvenom istraživanju;
– pravo na sveobuhvatnu seksualnu edukaciju i
– pravo na zaštitu seksualnog zdravlja.

„Seksualno zdravlje je rezultat okruženja koje prepoznaje, poštuje i primjenjuje seksualna prava”, utvrđuje Deklaracija.

Iako mnoga temeljna ljudska prava, kao što su sloboda, autonomija, integritet, ravnopravnost i slično već postoje, u gotovo svim nacionalnim i internacionalnim instrumentima i dokumentima, riječ „seksualno“ nije im, u pravnom smislu, dodana, osim u slučajevima seksualne edukacije i seksualnog zdravlja. No, na temelju prava na slobodu, ne-diskriminaciju i ljudsko dostojanstvo, u skladu sa principima univerzalnosti, cjelovitosti i nedjeljivosti, sadržanim u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima i brojnim međunarodnim ugovorima, normama i standardima, kao i prepoznavanja njihove međusobne povezanosti i ovisnosti, može se utvrditi da su seksualna prava žena i muškaraca svih etničkih grupa, seksualnih orijentacije, rodnih identiteta, političkih stajališta, vjerskih i socijalnih, ekonomskih, kulturnih i drugih uvjeta ljudska prava.

Različita tijela sustava Ujedinjenih naroda, među kojima i Komisija za ljudska prava (UNCHR), Izvještaji Posebnih izvjestitelja/ica o arbitrarnim i masovnim pogubljenjima, Posebnih izvjestitelj/ica o nasilju protiv žena i Inter Američke Komisija za ljudska prava, interpretirali su pravo na poštovanje privatnog života, rodno utemeljenu diskriminaciju ili kategorije kao što je «drugi uvjeti ili status» kao inkluzivne za seksualnu orijentaciju. Također su govorili o važnosti seksualnih prava u okviru ljudskih prava.
U svom finalnom izvještaju, podnijetom UN-ovoj Komisiji za ljudska prava u 2003. godini, Posebna/i izvjestitelj/ica o nasilju protiv žena, Radhika Coomaraswamy, preporučila je Posebnog/e izvjestitelja/ice o seksualnoj orijentaciji.
Slično tome, Posebna/i izvjestitelj/ica Ujedinjenih naroda za pravo na obrazovanje je objavila da će se njezin izvještaj za 2004 baviti situacijom studentica/nata lezbijki, gejeva, biseksualnih i transrodnih osoba, kao i pitanjem da li norme ili odredbe koje se tiču seksualne orijentacije i spolnog identiteta postoje ili ne postoje u okviru seksualne edukacije.

U publikaciji Zaštita izbjeglica, Ured Visoke/og povjerenice/ka UN-a za izbjeglice utvrđuje: «Homoseksualci/ke mogu udovoljavati kriterijima za status izbjeglice na osnovi progona zbog njihove pripadnosti posebnoj društvenoj grupi.» Politika Komisije za ljudska prava Ujedinjenih naroda je da osobe suočene sa napadima, nehumanim postupanjem ili ozbiljnom diskriminacijom zbog svoje seksualnosti, a čije vlade nisu u mogućnosti ili ih ne žele zaštititi, trebaju biti prepoznate kao izbjeglice.

U svibnju 1999. godine, po prvi puta u povijesti, Inter-Američka Komisija za ljudska prava prihvatila je intervenirati u slučaju diskriminacije na temelju seksualne orijentacije. Radilo se o slučaju lezbijke, Marte Alvarez Giraldo, protiv njene zemlje, Kolumbije, zbog odbijanja prava na bračne posjete svojoj partnerici na odsluženju zatvorske kazne.

Osim toga, 1994. godine Povjerenstvo za ljudska prava je u slučaju Toonen protiv Australije, utvrdilo da Zakon o sodomiji, Australske Otočne Države Tasmanije, krši obaveze države određene člankom 2. i 17. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

Mnoge zemlje imaju zakone koji zabranjuju ili reguliraju seksualnu aktivnost odraslim osobama istog spola uz obostrani pristanak. Među takozvanim zakonima o sodomiji, pojedini propisi reguliraju specifične radnje kao što je analni seks, bez obzira na seksualnu orijentaciju, dok druga zabranjuju seksualne aktivnosti među pojedincima/kama istog spola, nazivajući ih «neprirodnima» ili «nemoralinima». Neke države imaju zakone koji inkriminiraju radnje koje su navodno protivne prihvaćenim društvenim običajima ili ih se smatra javnom sablazni; ove zakone policija koristi kako bi zlostavljala i uhićivala lezbijke, gejeve, biseksualne i transrodne osobe (LGBT).

2003. godine, tokom 59. zasjedanja Komisije za ljudska prava, Brazil je za raspravu i odobravanje predložio rezoluciju «Ljudska prava i seksualna orijentacija». Višestruki prigovori zemalja koje se još uvijek protive principu univerzalnosti urodili su odgodom razmatranja rezolucije do sljedećeg, 60., zasjedanja Komisije za ljudska prava koja se održava 2004. godine.
To će pružiti mogućnost grupama koja zagovaraju LGBT prava, seksualna i reproduktivna prava, ljudska prava, ženska prava, radna prava, prava mladih, prava na zdravlje i tako dalje, da stvore strateška savezništva, promoviraju Brazilsku rezoluciju i otvore put radu na zajedničkoj platformi temeljenoj na poštovanju svih seksualnosti. To će također predstavljati povijesni trenutak za podizanje svijesti, svim mogućim sredstvima, o kršenjima temeljenim na seksualnoj orijentaciji i nužnosti oživotvorenja temeljnog principa ljudskih prava: univerzalnosti.

Mnoge nacije i lokalne vlade su donijele zakone za zaštitu lezbijki, gejeva i biseksualnih osoba od diskriminacije na radnom mjestu, na području stanovanja, u pristupu uslugama i službama i drugim područjima javnog života, uključujući brak ili registrirano partnerstvo. Zapravo, definicija «obitelji» koju je predložila Radhika Coomaraswamy, UN-ova Posebna/i izvjestiteljica o nasilju protiv žena – «obitelj ne bi smjela biti definirana u formalističkom, nuklearnom smislu, kao muž, žena i djeca…» – omogućava prepoznavanje raznolikosti oblika obitelji koji postoje na svijetu. Slično tome, Akcijski plan Međunarodne konferencije o populaciji i razvoju (Cairo, 1994.god) utvrdio je potrebu prepoznavanja različitosti postojećih obiteljskih struktura u današnjem svijetu.

Akcijska platforma 4. Svjetske konferencije o ženama (Peking, 1995) utvrdila je pravo žena da kontroliraju vlastitu seksualnost, koja je temelj njihovih seksualnih prava, kao nedjeljivi dio njihovih ljudskih prava bez kojeg ne mogu u potpunosti uživati u drugim ljudskim pravima. Pekinška Konferencija je ponovno potvrdila ženska ljudska prava, uključujući reproduktivna prava i pravo žena da kontroliraju sve aspekte svoje seksualnosti, a vlade su pozvane da poduzmu akcije za potpuno poštovanje i zaštitu ljudskih prava žena. (paragraf 232f). Ovaj paragraf operacionalizira dogovore iz Kaira, 1994.god., gdje su reproduktivna prava i seksualno i reproduktivno zdravlje definirani. Drugi važan element je da je Konferencija u Kairu ravnopravnost žena, osnaživanje, reproduktivna prava i seksualno zdravlje smjestila u smo središte populacijskih i razvojnih politika.

Prema Sonia-i Correa, na Cairo+5 i Peking+5 (1999-2000), daljnja praćenja procjena podataka koji se odnose na pobačaj bila su meta napada od strane Vatikana, Islamskih nacija i nekoliko zemalja u razvoju. Međutim, konsenzus 1994-1995 bio je očuvan i lagano proširen na Konferenciji Cairo+5, kada je odobrena preporuka da pružatelji zdravstvenih usluga trebaju biti obučeni za pružanje potrebne pomoći ženama nakon što su imale pobačaj, te da završe postupak u zemljama u kojima je pobačaj legalan.

Jedan od napredaka je i da su se, na Posebnom zasjedanju Generalne skupštine UN-a o HIV/AIDS-u, održanom u lipnju 2001. godine, vlade obavezale na «provođenje mjera za povećanje kapaciteta žena i adolescentica kako bi se mogle zaštititi od rizika HIV infekcije, uglavnom kroz pružanje zdravstvene skrbi i zdravstvenih usluga, uključujući i seksualno i reproduktivno zdravlje, te kroz prevencijsku edukaciju koja promovira rodnu ravnopravnost unutar kulturno i rodno-osjetljivog okvira.» (par. 60).

Ipak, seksualnosti i seksualna prava, u smislu obuhvaćanja „seksualnog integriteta“ i „kontrole ljudi nad vlastitim tijelima“, praktički su isključena iz općih zdravstvenih programa i vladinih politika.
Seksualnosti u svojim raznolikim izražajima su i dalje tabu u većini društava, a u političkom smislu i dalje služe kao izgovor desno orijentiranim vladama i ekonomskim i vjerskim fundamentalistima/cama za sprečavanje unapređenja ukupnosti ženskih ljudskih prava.

Nedostatak primjene seksualnih prava, između ostaloga, otežava iskorjenjivanje HIV/AIDS epidemije i drugih spolno prenosivih infekcija i ne dozvoljava ženama slobodno primjenu njihovih seksualnih prava. Zbog toga mora biti jasno da će, bez potpune provedbe seksualnih prava, prava na zdravlje i socijalnu i ekonomsku ravnopravnost, biti samo iščekivanje prava . Konceptualizirati seksualna prava iz perspektive njihova kršenja, to jest, počevši od prava na slobodu od nasilja, prisile i diskriminacije, isto je tako važno kao i njihovo definiranje iz perspektive promocije ili prava da se nešto čini, kao što Miller (2000) objašnjava. Akcijska platforma iz Pekinga koristi samo pristup kršenja kada se radi o pravu žena „da imaju kontrolu i da slobodno i odgovorno odlučuju o pitanjima koja se tiču njihove seksualnosti, uključujući seksualno i reproduktivno zdravlje slobodno od prisile, diskriminacije i nasilja“ (par. 96)

Sukladno s ovom koncepcijom, prema HERA-i, seksualna prava uključuju prava na slobodu i autonomiju u odgovornom upražnjavanju seksualnosti, unapređivanje međusobnog poštovanja unutar interpersonalnih odnosa i osiguravanje uvjeta koji će omogućiti ljudima da uživaju u seksualnosti kao dubokoj intimnosti među ljudskim bićima. Poštovanje seksualnih prava, kao ljudskih prava, pruža temelj za eliminaciju nasilja protiv žena koje krši, umanjuje i poništava temeljne slobode djevojaka i žena, prepuštajući ih riziku genitalnog sakaćenja, seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja, silovanja, prostitucije, obiteljskog nasilja i seksualnog ropstva.
Iako seksualna prava uključuju pravo ljudi da istražuju svoju seksualnost bez straha, stida, osjećaja krivnje, pogrešnih uvjerenja ili drugih prepreka slobodnom izražavanju vlastitih želja, kao i pravo na izbor seksualnih partnera/ica bez diskriminacije, pravo na potpuno poštovanje tjelesnog integriteta, pravo da budu slobodni i autonomni u izražavanju svoje seksualne orijentacije ili pravo na seksualno zdravlje – što zahtjeva pristup cijelom rasponu informacija o seksualnosti i seksualnom zdravlju, edukaciji i uslugama najviše moguće kvalitete, uključujući povjerljivost podataka-, u praksi se to ne događa. Napredak ostvaren na zakonodavnoj razini nije popraćen promjenom stavova ljudi. Pojedinke/ci uglavnom ni ne znaju koja su prava dio njihovih seksualnih prava. Osim toga, širenje i primjena ovih prava onemogućeno je fundamentalističkim diskursima i djelovanjem u neoliberalnom kontekstu gdje socijalna, ekonomska i kulturna prava „vise na veoma tankoj niti“.
Stalna prijetnja unapređivanju seksualnih i reproduktivnih prava su vjerski i ekonomski fundamentalizmi. Mnoge vlade, u savezništvu sa crkvama i drugim konzervativnim grupama, kreiraju politike koje otežavaju ženama da dobiju adekvatne usluge i informacije u svrhu odlučivanjima o pitanjima koja se tiču njihovog tijela i seksualnosti.
2000. god. Global Gag Rule – koji zabranjuje civilnim organizacijama koje rade na ženskim seksualnim i reproduktivnim pravima (njih više od 400 diljem svijeta), pružanje usluga povezanih sa pobačajem, uključujući savjetovanje i popratnu pomoć i/ili lobiranje za pitanja pobačaja, -te uskraćivanje predviđenih $34 miliona koje je Kongres Sjedinjenih Američkih Država bio namijenio Fondu za populaciju Ujedinjenih naroda (UNFPA)- a koji su nužni za prevenciju dva miliona neželjenih trudnoća, više od 800 000 pobačaja i 4 700 smrti majki u zemljama u razvoju- samo su dvije od niza strategija Bushove administracije koje bi trebalo smatrati zločinom protiv čovječnosti. Nedavno, je vlada SAD-a blokirala sporazume Akcijskog programa iz Kaira kroz moralističku politiku apstinencije prije braka kao metode „prevencije AIDS-a“.
Pokreti koji se bave seksualnim pravima suočavaju se s mnogim izazovima, a neki do njih su:
podizanje svijesti i dobivanje nacionalne i međunarodne političke podrške za promociju i zaštitu seksualnih prava,
trajno širenje znanja o učinkovitim akcijama za unapređenje seksualnih prava i prava na zdravlja, s ciljem fokusiranja na s AIDS-om povezane zdravstvene probleme, visoki stupanj smrtnosti majki i različite oblike seksualnog nasilja protiv djevojaka i žena formiranje strateških savezništava između različitih grupa za ljudska prava i ženska prava, aktivista/ica za prava LGBT osoba, medicinskih stručnjaka i zagovaratelja/ica za prava osoba koje žive sa HIV/AIDS-om kako bi se stvorila zajednička platforma globalne akcije za seksualna prava utvrđivanje konkretnih mjera koje trebaju usvojiti vlade i nevladine organizacije s ciljem postizanja kulturnog i pravnog unapređivanja seksualnih prava, uzimajući u obzir postojeće norme i pravni sustav pojedine zemlje.

Mehanizmi za zaštitu ljudskih prava

Američka konvencija o ljudskim pravima
http://www.cidh.org/Basicos/basic3.htm
Članak 5. (pravo na humano postupanje – kako bi se zaštitile lezbijke na odsluženju zatvorske kazne);
Članak 7. (zabranjuje arbitrarno uhićenje i oduzimanje slobode);
Članak 11. (zaštita protiv arbitrarnog i nasilnog uplitanja u privatni život ljudi);
Članak 13. (sloboda mišljenja i izražavanja);
Članak 15. (pravo na okupljanje);
Članak 16. (sloboda udruživanja);
Članak 24. (pravo na jednaku pravnu zaštitu, bez diskriminacije).

Konvencija i Protokol o statusu izbjeglica
http://msb.gov.ba/dokumenti/medjunarodni/?id=2666
UN-ov Visoki povjerenik/ca za izbjeglice (UNHCR) u travnju 1993. utvrđuje da su lezbijke i gejevi obuhvaćeni definicijom „određene društvene grupe“ za potrebe Konvencije i Protokola

Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena- CEDAW (1979)
http://www.ured-ravnopravnost.hr/site/preuzimanje/biblioteka-ona/14-UN-konvencija.pdf
Članak 2.e (uklanjanje diskriminacije protiv žena od strane bilo koje osobe, organizacije ili poduzeća); Članak 13. (pravo na obiteljske povlastice, bankovne kredite, hipoteke i ostale oblike financijskog kreditiranja). Mnogi izvještaji iz sjene prezentirani CEDAW Odboru spominju seksualna prava.

Konvencija o pravima djeteta (1989)
http://www.ffzg.unizg.hr/hre-edc/Kon-djeteta.htm
Bushova administracija, u savezu sa Iranom, Irakom, Libijom, Sudanom, Sirijom i Vatikanom, pokušala je blokirati konsenzus o seksualnoj edukaciji na Posebnom zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih naroda o djeci.
http://www.unicef.org/specialsession/, uložen je prigovor na pružanje informacije i usluga seksualno aktivnim tinejdžerima od strane države.

IV Svjetska konferencija o ženama (Peking, Kina, 1995)
http://www.un.org/documents/ga/conf177/aconf177-20en.htm
Akcijska platforma iz Pekinga je najcjelovitiji dokument o ženskim pravima ikad stvoren na konferenciji Ujedinjenih naroda; ona objedinjuje sve što je postignuto na prijašnjim konferencijama i prijašnjim sporazumima, kao što je Opća deklaracija o ljudskim pravima, CEDAW, Deklaracija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena i Bečka deklaracija. Ona, također, ponovno potvrđuje definicije iz Kaira i dodaje paragraf o ljudskim pravima općenito. Konferencija u Pekingu utvrđuje da žene i muškarci trebaju imati mogućnost slobodnog izbora u svim pitanjima koja se tiču njihove seksualnosti, bez prisile, diskriminacije ili nasilja.

Inter-američka Konvencija o prevenciji, kažnjavanju i iskorjenjivanju nasilja protiv žena (“Convention of Belém do Pará”)
http://www.cidh.org/Basicos/basic13.htm
Ovo je jedini međunarodni instrument koji se posebno bavi problemom nasilja protiv žena. Članak 6. utvrđuje pravo svake žene da bude slobodna od nasilja, a uključuje i pravo na slobodu od svih oblika diskriminacije.

Međunarodna konferencija o populaciji i razvoju (Cairo, 1994.)
http://www.un.org/popin/icpd/conference/offeng/poa.html
Članak 7.3, Poglavlje VII i Članak 8.25, Poglavlje VIII Akcijskog plana.
Reproduktivna prava (seksualno i reproduktivno zdravlje) i planiranje obitelji
http://www.choike.org/nuevo_eng/informes/1177.html.
Navedenim poglavljima Akcijskog plana štite se reproduktivna prava. Sve države pozivaju se da nesiguran pobačaj uzmu u razmatranje kao značajni javno zdravstveni problem; da kroz proširene i unapređene usluge planiranja obitelji reduciraju pribjegavanje pobačaju; da osiguraju da žene u neželjenoj trudnoći imaju pristup pouzdanim informacijama i podržavajućem savjetovanju; i da utvrde mjere ili promjene u vezi pobačaja unutar zdravstvenog sustava na nacionalnom ili lokalnom nivou u skladu s nacionalnim zakonodavnim postupkom. Članak 8.25 utvrđuje: „U svim slučajevima, žene moraju imati pristup kvalitetnim uslugama za rješavanje komplikacija koje su posljedica pobačaja. Usluge savjetovanja, edukacije i planiranja obitelji moraju se ponuditi odmah nakon pobačaja, što će, također, pomoći izbjegavanju ponavljanja pobačaja.“ Akcijski plan, isto tako, poziva države da izmjene zakone koji kažnjavaju žene koje su imale ilegalni pobačaj.

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
http://www.uljppnm.vlada.hr/images/pdf/medjunarodni/medjunarodni_pakt_o_gradjanskim_i_politickim_pravima.pdf
Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima usvojen je 1966. godine u okviru UN -a, a na snagu je stupio 23. ožujka 1976. godine nakon što ga je ratificiralo 35 država. Pakt obuhvaća pet kategorija zaštite ljudskih prava. Jedno od područja zaštite je Zaštita od diskriminacije (zaštita od diskiminacije na temelju spola, vjerskog uvjerenja, rase, itd.)

Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima
http://www.uljppnm.vlada.hr/images/pdf/medjunarodni/medjunarodni_pakt_o_gospodarskim_socijalnim_i_kulturnim%20pravima.pdf

UN-ova Svjetska konferencija protiv rasizma, rasne diskriminacije, ksenofobije i srodnih oblika netolerancije (Durban, 2001) (http://www.un.org/WCAR/)
http://www.unhchr.ch/html/racism/

Na kraju UN-ova Svjetska konferencija protiv rasizma, rasne diskriminacije, ksenofobije i srodnih oblika netolerancije nije mogla uključiti seksualnu orijentaciju iako je o tome raspravljano. Seksualna orijentacije je uključena u dokument nakon Američkog regionalnog sastanka (Čile, prosinac 2000.), gdje su napori gej pokreta, zajedno s radom zagovaratelja/ica ljudskih prava i njihovih saveznika/ca, nedvojbeno imali utjecaj.

Opća deklaracija o ljudskim pravima
http://www.ffzg.unizg.hr/hre-edc/Dkl-opca.htm

Činjenice i brojke
Najmanje 7O država ušlo je u 21. stoljeće sa zakonima koji zabranjuju seksualne odnose između pojedinaca/ki istog spola. U nekim državama, dobrovoljni seksualni odnos između odraslih osoba istog spola predstavlja kazneno djelo „sodomije”, „protuprirodne zločine” ili „neprirodna djela”. Druge koriste odredbe kao što je „nemoralni čin” ili „javna sablazan” kako bi inkriminirale različite oblike izražavanja homoseksualnog identiteta 2002. godine, u 61-oj zemlji ljudi su odsluživali zatvorske kazne zbog svog seksualnog identiteta, što je rezultat primjene zakona koji dopuštaju progon samo na temelju te osnove.
Sljedećih 9 država primjenjuje smrtnu kaznu za «homoseksualna djela»: Afganistan, Ujedinjeni Arapski Emirati, Čečenija, Iran, Mauritanija, Pakistan, Saudijska Arabija, Sudan i Jemen.

Iako postoji određeni stupanj tolerancije od strane nekih tijela vlasti, homoseksualnost je još uvijek inkriminirana u Čileu, Nikaragvi i Puerto Ricu. Lezbijska i gej zajednica u ovima zemljama se suočava sa nekažnjenim arbitrarnim policijskim intervencijama kao što su racije i uhićenjima na javnim mjestima ili skupovima.

U SAD-u, homoseksualnost je legalna u 23 države, dok je analni i oralni homoseksualni seksualni odnos ilegalan u četiri zemlje: Arkansas, Kansas, Oklahoma i Texas.

2001 godine, Rusija je skinula homoseksualnost sa svoje liste bolesti. Od tada Ministarstvo zdravstva je klasificira kao mentalni poremećaj i poremećaj ponašanja.

Švicarska je 2001. godine donijela novi Ustav koji zabranjuje diskriminaciju na temelju seksualne orijentacija. Izabrana je opcija «životni stilovi» umjesto termina «seksualna orijentacija».

Od 1999. godine Velika Britanija prihvaća ljude koji traže azil zbog progona na temelju «seksualnog identiteta». Gornji dom presudio je da žene iz islamskih zemalja i homoseksualci/ke mogu tražiti azil u Velikoj Britaniji prema odredbi «pripadnost posebnoj društvenoj grupi» koja je utvrđena Ženevskom konvencijom, 1951. godina vezano za Status izbjeglica.

Europski sud za ljudska prava zagovara pravo transseksualnih osoba na promjenu svog građanskog statusa u skladu sa Europskom Konvencijom o ljudskim pravima.

1998. godine, Europski parlament usvojio je rezoluciju kojom ponovno potvrđuje zaštitu jednakosti prava gejeva i lezbijki u Europskoj uniji.

Povjerenstvo za ljudska prava UN-a utvrdilo je da zakoni koji inkriminiraju «neprirodne seksualna djela» ometaju rad na prevenciji HIV/AIDS-a. Osim toga, ovi zakoni mogu voditi uhićenjima i zlostavljanju ljudi koje rade na kampanjama podizanja svijesti o HIV/AIDS-u zbog navodne promocije homoseksualnih odnosa.

U nekoliko navrata Vatikan je osudio inicijative Europskih država za promoviranje zakona o registriranim partnerstvima koji homoseksualnim parovima priznaju jednaka prava i obveze, nazivajući ih «moralnim poremećajem i grijehom regresije».
350 miliona žena diljem svijeta nama pristup uslugama i službama planiranja obitelji

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, oko 4.2 miliona žena Latinske Amerike i Kariba svake godine ima pobačaj. Većina njih ilegalno i u rizičnim uvjetima, što uzrokuje nepopravljivu štetu njihovom zdravlju i često završava smrću.
Morbiditet i mortalitet zbog pobačaja povezan je, između ostaloga, sa siromaštvom u kojem žene i njihove obitelji žive, niskom razinom edukacije i informiranosti te sa ženskom podčinjenošću.

1.2 milijarde mladih ugroženo je HIV/AIDS-om i drugim spolno prenosivim infekcijama, seksualnim nasiljem, neželjenim trudnoćama i pobačajima koji se provode u neodgovarajućim uvjetima.

U Peruu, se svake godine izvede 352 000 ilegalnih pobačaja; 40 ih se izvede svakih sat vremena, a tisuću dnevno.