ŽENSKA SOBA

Posljedice seksualnog nasilja

Seksualno nasilje ostavlja brojne posljedice, prije svega na psihičko i fizičko zdravlje. Često se zaboravlja kako jedna od posljedica seksualnog nasilja može biti i smrt. Ona može biti uzrokovana samoubojstvom, HIV infekcijom ili ubojstvom – koje se događa za vrijeme samog seksualnog napada ili naknadno, kao „ubojstvo zbog časti“.

 

Psihičke posljedice

Većinom smo svjesni fizičkih povreda, mogućnosti zaraze spolno prenosivim bolestima, onima manje opasnim i lako izlječivim, kao i onima koje mogu imati dugoročne implikacije. Međutim, psihološke posljedice, manje jasne i vidljive, mogu biti teže i dugotrajnije od fizičkih povreda.

 

U okviru psihičkih posljedica često se govori o post-traumatskom stresnom poremećaju ili sindromu traume silovanja.

Vrlo teško je razdijeliti psihološke posljedice od posljedica manifesnih u ponašanju osobe. Iz tog razloga navodimo neke od čestih promjena ponašanja, koje su reakcija na traumatsko iskustvo i psihološke posljedice.

Važno je naglasiti kako nema ispravnog ili pogrešnog načina reagiranja na traumatsko iskustvo. Svaka osoba reagira na traumatsko iskustvo na svoj karakterističan način i kako god se osjećala, ima pravo na to – to je za nju jedino ispravno i normalno. Svi smo različiti i imamo svoj način nošenja s traumatskom situacijom i njezinim posljedicama.

 

Psihološke posljedice i promjene u ponašanju adolescenata/ica izloženih seksualnom nasilju

psihološke posljedice
•    strahovi, razvijanje fobija
•    noćne more
•    depresija
•    anksioznost
•    problemi s koncentracijom
•    nizak osjećaj samopouzdanja
•    kronične psihičke i fizičke smetnje
•    seksualni problemi
•    suicidalne misli
•    post-traumatski stresni poremećaj

Seksualna viktimizacija može dovesti do promjena u razvoju slike o sebi, svojoj seksualnosti i vjerovanju parterima/cama u kritičnim godinama razvoja. Kod osoba koje su preživjele seksualno nasilje rizik od depresije i posttraumatskog stresnog poremećaja prisutan je u daleko većoj mjeri. Značajno je povećana i vjerojatnost suicidalnog ponašanja.

Osim dugotrajnih i teških psiholoških posljedica, seksualno nasilje ostavlja i jake posljedice na socijalni život osobe koja ga je preživjela; nisu rijetki slučajevi kada se cjelokupna socijalna mreža „podere“ pa osoba ostaje sama bez podrške i pomoći svojih najbližih, rodbine i prijatelja/ica. Osobe koje prežive seksualno nasilje, a pritom su ga prijavile ili nekome ispričale, ostaju „obilježene“, izolirane, izložene raznim primjedbama, komentarima i savjetima, i to kroz dulje vremensko razdoblje.
Post-traumatski stresni poremećaj

Traumatski događaji se odnose na iskustva poput seksualnog nasilja, tjelesnog napada, pljačke, mučenja, teških automobilskih nesreća ili prirodnih katastrofa. Reakcije na traumatski događaj, odnosno traumu, su različite, a mogu uključivati šok, užas, tupost, bespomoćnost, tugu, bol, osjećaj da to što se dogodilo nije istinito. Žrtva se može ne sjećati svih ili nekih detalja traumatskog događaja. Reakcije se javljaju na emocionalnom, misaonom, tjelesnom i ponašajnom planu, a jačina reakcije može ovisiti o čitavom nizu faktora.

Razvoj posttraumatskog stresnog poremećaja ovisi o tri grupe faktora: onima koji su prethodili traumatskom događaju, faktorima vezanima uz sam događaj te faktorima vezanima za vrijeme nakon samog događaja.

S obzirom na vrijeme javljanja reakcija, može se govoriti o:

a) traumatskim stresnim reakcijama – pojavljuju se još za vrijeme samog događaja ili neposredno nakon njega i usmjerene su na uklanjanje i/ili ublažavanje utjecaja traumatskog događaja;

b) posttraumatskim stresnim reakcijama – vezane su za sjećanje na traumatski događaj (traumu) i njegove neposredne posljedice.

Reakcije na traumatski događaj, koje se javljaju za vrijeme samog događaja ili neposredno nakon njega i traju od nekoliko dana do nekoliko tjedana, smatraju se uobičajenim reakcijama na izvanredne okolnosti i situacije. Kada se radi o reakcijama koje traju dulje od mjesec dana ili se pojavljuju nekoliko mjeseci nakon traumatskog događaja te predstavljaju teške probleme i poteškoće za život žrtve, govorimo o posttraumatskom stresnom poremećaju.
Sindrom traume silovanja (rape trauma syndrom)
Iako simptomi i posljedice koji su rezultat seksualnog nasilja odgovaraju simptomatologiji posttraumatskog stresnog poremećaja koji se može javiti kod ljudi koji su preživjeli izuzetno jako traumatsko iskustvo (rat, prirodne katastrofe, silovanje / seksualno zlostavljanje, nasilnu smrt bliske osobe), dat ćemo osnovni prikaz specifičnosti sindroma traume silovanja s obzirom na navedeno.
Ann Wolbert Burgess i Linda Lytle Holmstrom su, bazirano na svom istraživanju na ženama koje su preživjele seksualno nasilje, čitav niz simptoma i posljedica nazvale „sindrom traume silovanja“ (53). Ustanovile su da žene proživljavaju značajan stupanj emocionalne i fizičke boli za vrijeme silovanja, neposredno nakon silovanja, ali i duže vremensko razdoblje nakon toga.
Sindrom traume silovanja uključuje tjelesne i psihološke reakcije te promjene ponašanja, kao neposredne posljedice traumatskog iskustva i direktne i intenzivne prijetnje za život. Karakteristično je da ga u većoj ili manjoj mjeri proživljavaju sve silovane / seksualno zlostavljane žene te da sve žene prolaze kroz tri faze RTS-a.
Sindrom traume silovanja se sastoji od dvije faze: akutne faze i faze reorganizacije. U daljnjem tekstu bit će navedene osnovne karakteristike obiju faza.

1. faza: AKUTNA FAZA
Javlja se neposredno nakon silovanja i može trajati satima, danima, čak i tjednima. Postoje dva osnovna tipa neposrednog reagiranja na traumatsko iskustvo:

  • ekspresivne reakcije: karakterizira ih otvoreno pokazivanje osjećaja kao što su strah, bijes, tjeskoba, tuga i očaj. Osoba plače, viče, vrišti, nekontrolirano se trese uznemirena je i potresena,
  • kontrolirane reakcije: za njih je karakteristično da žena skriva ili maskira svoje osjećaje i na prvi pogled djeluje mirno i sabrano. Zamjetljiva je neprimjerena mirnoća, nedostatak bilo kakvog iskazivanja osjećaja, pretjerano prisebno i staloženo ponašanje.

Osjećajne i tjelesne reakcije žena koje su preživjele silovanje / seksualno zlostavljanje ovise o čitavom nizu faktora, kao što su: kako je došlo do napada, koliko su teške pretrpljene ozljede, je li napadač uhvaćen, je li od ranije postojao kakav odnos između napadača i preživjele (je li napadač poznat ili ne).

Akutnu fazu karakteriziraju sljedeći simptomi:

  • Tjelesne reakcije: šok, povraćanje, lupanje srca, osjećaj gušenja, pritisak u grudima, poremećaji spavanja. Dio reakcija je usko vezan uz fizičku traumu uzrokovanu napadom, kao što su rane i ogrebotine specifične za povrijeđena mjesta (npr. grlo, vrat, grudi, bedra, ruke, noge, genitalije). Jaka mišićna tenzija može dovesti do izrazitih glavobolja, umora, a može utjecati i na probleme spavanja. Javlja se i gubitak apetita, kao i mučnina i povraćanje. Osim toga, moguće su i neke fizičke komplikacije kao rezultat silovanja: genito-urinarne infekcije, ginekološke smetnje, popratne nuspojave sredstava protiv začeća (morning after pill).
  • Emocionalne reakcije:
    Širok raspon intenzivnih osjećaja, akutne stresne reakcije:
  • šok i nevjerica: da se seksualno nasilje dogodilo baš njoj/njemu, osjećaj potpune preplavljenosti proživljenim užasnim iskustvom;
  • strah: za život (fizička povreda, sakaćenje, smrt), od mogućnosti zaraze spolno prenosivim bolestima, do eventualne trudnoće;
  • osjećaj krivnje i samooptuživanja: da je sama na neki način izazvala napad, zbog svega što joj se događa i kako se osjeća;
  • bijes: na napadača, na sebe, na bliske osobe koje nisu bile prisutne kako bi je zaštitile;
  • sram: osjeća da je prljava, odbačena, obezvrijeđena, označena (svi znaju što je proživjela).
  • Promjene u ponašanju – česte reakcije su nemogućnost smirenja i odmora, potreba za opsesivnim pranjem, povećana zloupotreba sredstava ovisnosti (cigareta i alkohola, tableta za smirenje). Neke osobe imaju izražen nemir, želju za bijegom. Karakteristično je da osoba ne može jesti, ni spavati. Nije rijetkost da u tom prvom razdoblju neke osobe žele biti same i iritira ih prisutnost i briga drugih.

2. faza: FAZA REORGANIZACIJE
U toj fazi žena koja je preživjela seksualno nasilje nastoji traumatski događaj inkorporirati u okvire koje može razumjeti i prihvatiti. Za fazu reorganizacije karakteristično je javljanje sljedećih ponašanja / reakcija (sve navedeno može i ne mora biti prisutno):

A. Promjene životnog stila
Silovanje intenzivno utječe na svakodnevne životne navike i obrasce ponašanja. U nekim slučajevima ne mijenja se samo jedan, nego velik broj različitih životnih navika. Dolazi i do značajnih promjena u svakodnevnom životu, nivo funkcioniranja je često bitno smanjen, što direktno uvjetuje smanjenje efikasnosti na poslu, izbjegavanje poslovnih obaveza ili napuštanje posla ili škole.
Osobe žele pobjeći, preseliti se, promijeniti telefonski broj sve u cilju zaštite od mogućeg ponavljanja napada.
Izbjegavanje određenih situacija ili prostora je također karakteristično.

B. Noćne more
Snovi vezani uz napad i noćne more česti su simptomi vezani uz silovanje, javljaju se i u akutnoj i u reorganizacijskoj fazi.
Postoje dvije osnovne vrste noćnih mora karakterističnih za osobe koje su preživjele silovanje:

  • noćne more koje su gotovo identične stvarnom događaju, u kojima osoba pokušava pobjeći i osloboditi se, ali ne uspijeva, iz sna se bude okupane znojem i vrišteći (flashback dreams);
  • noćne more u kojima osoba stječe moć nad napadačem i osvećuje se (mastery dreams), karakteristične su za fazu oporavka.

C. Fobije
Čest oblik psihološke obrane koji se može vidjeti kod žrtava seksualnog nasilja je razvijanje strahova i fobija usko povezanih uz situacijske uvjete napada; npr. strah od samoće, strah da u kuću ili lift ulazi sama, strah od osoba sa sličnim fizičkim karakteristikama napadaču, strah od određenih mirisa. Kod nekih se žena razvija generalizirani strah od svega.
Bez pomoći i rada na tim strahovima oni se mogu razviti u generaliziranu anksioznost ili u fobije.

D. Seksualne disfunkcije
Osobe koje su preživjele seksualno zlostavljanje mogu iskusiti čitav niz disfunkcionalnih reakcija, kao što je gubitak seksualne želje, gubitak seksualnog zadovoljstva. Seksualni odnosi mogu biti okidač za ponovno proživljavanje napada, „fleshbackove“, osjećaj vulnerabilnosti.

E. Kompleksne reakcije
Osobe mogu tražiti stručnu pomoć kada se traumatsko iskustvo udruži s problemima vezanima uz obitelj, novac, školovanje, zloupotrebu sredstava ovisnosti, tj. u situacijama kad se uz probleme vezane za seksualno nasilje nadovezuju brojni drugi problemi. Ti problemi mogu biti u direktnoj vezi sa seksualnim nasiljem (npr. zloupotreba sredstava ovisnosti zbog proživljenog nasilja) ili mogu biti vezani uz trenutno životno razdoblje (npr. obiteljski problemi). U svakom slučaju, značajno otežavaju situaciju i osoba se teško može nositi s njima.

Faza reorganizacije se dijeli na 3 podfaze.
Idealno bi bilo da u tom razdoblju postoji podrška terapeuta/kinje ili savjetodavca/kinje.

1. Razdoblje pseudorazrješenja
Obično se javlja u razdoblju oko 6 tjedana nakon napada. Tada osoba nastoji u potpunosti zaustaviti misli o napadu u nadi da će sve to zaboraviti i nastaviti živjeti kao prije. Česte su sljedeće reakcije:

  •  negiranje („To se meni nije dogodilo!“)
  •  potiskivanje („O tome ne želim ni misliti, ne sjećam se apsolutno ničega!“)
  •  racionalizacija („To i nije bilo “pravo” silovanje.“)

Takve reakcije su rezultat potrebe žrtve da ponovo uspostavi kontrolu nad svojim životom i da nastavi živjeti uobičajenim načinom. U tom razdoblju česte su pogrešne procjene od strane obitelji i prijatelja kako je osoba sve to preboljela i ponovno je dobro. Međutim, takvo potiskivanje osjećaja s ciljem uspostavljanja uobičajene svakodnevne životne rutine iziskuje jako puno energije, a osjećaji mogu „izlaziti van“ na različite indirektne načine.
Moguće je preusmjeravanje bijesa i ljutnje na bliske i važne osobe u životu, kao što su partner, obitelj, suradnici na poslu. Bijes mogu izazvati i neke situacije ili stvari koje inače nikada ne bi izazvale reakciju. Preusmjereni bijes može biti okrenut i prema sebi (autodestruktivno ponašanje koje može varirati od loše brige o svom psihofizičkom stanju, depresije ili do pokušaja suicida).

Za ovu fazu su karakteristične:

  •  dramatične promjene raspoloženja;
  •  poremećaji hranjenja (gubitak apetita, pretjerani apetit, bulimija, anoreksija);
  •  poremećaji spavanja (noćne more, nesanica, pretjerano dugo spavanje);
  •  seksualne poteškoće (odbojnost prema seksualnom kontaktu i odnosu s voljenom osobom, nelagodnost i strah od fizičkog dodira…);
  •  kognitivni problemi (problemi vezani uz koncentraciju, pamćenje, prisjećanje, sjećanja koja se neprestano vraćaju, prisilne misli…);
  •  promjene u ponašanju (autodestruktivnost, poremećeni odnosi s drugim ljudima, teškoće pri donošenju odluka, zloupotreba cigareta, alkohola, lijekova, droga…);
  •  problemi u nošenju sa svakodnevnom rutinom;
  •  neurotske reakcije (tikovi, prisilne radnje, npr. izuzetno često pranje određenog dijela ili cijelog tijela, mucanje…);
  •  psihosomatske smetnje (glavobolje, lupanje srca, gušenje, bol u želucu, probavne smetnje);
  •  izbjegavanje mjesta, ljudi ili stvari koje mogu podsjetiti na silovanje / seksualno zlostavljanje.

2. Razdoblje prorade traume
Ciljevi ove podfaze su pomoći osobi da proradi emocionalnu bol vezanu uz napad i vrati se na prijašnji nivo funkcioniranja. Savjetodavne osobe mogu pomoći u razvijanju novih mehanizma i vještina u nošenju sa stresom.
Vrlo je važno omogućiti osobi slobodno izražavanje svih osjećaja. Često se upravo u toj fazi osobe odlučuju za aktivno uključivanje u proces savjetovanja i rad na razrješenju svojih osjećaja o napadu i napadaču. Povećava se spremnost da se proživljeno iskustvo integrira u vlastiti život.
Dio osoba uspijeva samostalno prevladati traumatsko iskustvo seksualnog nasilja, no većini je u tom procesu dobrodošla podrška stručne osobe. Takva pomoć dovodi do brže prorade traumatskog iskustva, olakšava emocionalno „pražnjenje“ i umanjuje moguće posljedice nasilja.

3. Završno razdoblje / prekid savjetovanja

U tom završnom razdoblju, koji se sam po sebi teško razlikuje od razdoblja prorade, efekti napada na samopouzdanje i sliku o sebi, odnose s drugim osobama i očekivanja od života, integrirani su u osobni koncept. Osoba sama radi evaluaciju svog napretka, sprema se privesti savjetovanje / terapiju kraju i anticipira moguće probleme, ali i prednosti koje za sebe vidi u budućnosti.

Nasilje prate izražene psihičke i fizičke posljedice vezane uz traumu i traumatsko iskustvo, ali i ekonomske posljedice s obzirom da brojne žrtve napuštaju svoj posao, fakultet, mijenjaju radna mjesta ili mjesta boravka. Sve to ima dugoročan utjecaj na osobu, njezinu karijeru i profesionalan razvoj.