Mitovi i predrasude o seksualnom nasilju

 najčešće predrasude

činjenice

 Seksualno nasilje nije čest problem.

Prema brojnim svjetskim podacima, između 25% i 30% žena tijekom života doživi seksualno nasilje. To što je većina slučajeva neprepoznata i neprijavljena, ne znači da nasilja nema.

 Ponekad je žrtva sama kriva za seksualno nasilje.

Nepostojanje vidljivih ozljeda često se doživljava kao nedostatak jasne obrane i samim time pristanak. Pritom se zaboravljaju prijetnje i prisutnost straha, koji često blokiraju žrtvu. Osim toga, neke žrtve se svjesno prepuste kako bi smanjile rizik od povreda i smrti. To ne znači da su dale pristanak počinitelju.

Svaka od osoba koja je doživjela silovanje napravila je najbolje što je mogla i znala kako bi preživjela.

Većina silovanja događa se u mračnim i napuštenim ulicama, noću.

Silovanje, kao i ostali oblici seksualnog nasilja događaju se u jednakom omjeru danju i noću. Preko 70% slučajeva se događa u domu žrtve, počinitelja ili poznate osobe. Samo se 9% prijavljenih silovanja događa izvan kuće.

Najčešće siluju nepoznati muškarci.

Najveći broj silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja počinjen je od poznate osobe. U više od 80% slučajeva žene su silovane od muškarca kojega poznaju i kome vjeruju, od čega 45% čine njihovi trenutni partneri.

Ne postoji silovanje u braku.

Žena u braku ne predstavlja vlasništvo muškarca s kojim je u bračnoj / vanbračnoj zajednici. Svaka seksualna radnja protiv ženine volje je seksualno zlostavljanje.

Silovatelje je lako identificirati: to su luđaci koje je lako uočiti po izgledu i ponašanju.

Ne postoji tipičan silovatelj. Silovatelji dolaze iz svih socio-ekonomskih klasa i rasnih i nacionalnih pripadnosti. Ne može ih se prepoznati po specifičnom načinu oblačenja ili ponašanja. Istraživanja pokazuju da samo 2% muškaraca optuženih za silovanje / seksualno nasilje treba psihijatrijski tretman.

Seksualno nasilje je impulzivan čin.

U 70% slučajeva seksualno nasilje je planirano. Počinitelji često koriste situacije u kojima je osoba ugrožena / ranjiva i samim tim nesposobnija za obranu.

Ako žena nije ozbiljno fizički povrijeđena, malo je vjerojatno da je bila silovana.

U skoro 90% slučajeva silovanja uključena je prijetnja po život žene ili njoj bliske osobe, a u 50% slučajeva uključena je prijetnja oružjem.

Osim blokade izazvane strahom, kod dijela žrtava je prisutno prividno popuštanje kako bi smanjile rizik od povrede ili težinu povreda.

Silovanje je rezultat izuzetno jake seksualne želje koja se ne može kontrolirati.

Prisiljavanje nekoga na seksualnu aktivnost protiv volje osobe čin je nasilja i agresije. Možda su želje i izvan kontrole, ali djela zasigurno nisu. Seksualno uzbuđenje ne opravdava seksualno nasilje. Podržavanje predrasude da su muškarci slabi u kontroli svojih nagona i impulsa održava priču o krivnji žene-izazivačice.

 Žene često lažno optužuju muškarce za silovanje.

Žene ne lažu o silovanju; dapače, žene rijetko prijavljuju silovanje zbog brojnih razloga.

Prema podacima FBI-a, broj lažnih prijava za silovanje i seksualno zlostavljanje nije veći od broja drugih lažno prijavljenih krivičnih djela (krađa, provala, pokušaja ubojstva) i iznosi 2%.

Ako žena zaista želi, ona može spriječiti silovanje / seksualno zlostavljanje.

Silovatelji vrlo često koriste direktnu prijetnju po život žene ili njoj bliskih osoba kako bi izvršili krivično djelo i osigurali neprijavljivanje seksualnog zlostavljanja.

Žrtve se često ne suprotstavljaju nasilniku iz brojnih razloga: boje se dodatno razljutiti napadača što bi moglo rezultirati težim povredama, smatraju da je to bolji mehanizam preživljavanja, svjesne su da nemaju dostatnu snagu i vještinu za obranu, u šoku su i ne mogu se pomaknuti niti pozvati u pomoć.

Muškarci ne mogu biti žrtve seksualnog nasilja.

Muškarci također mogu biti žrtve seksualnog nasilja, a prema recentnim podacima, 1 od 9 muškaraca u životu doživi neko neželjeno ili prisilno seksualno iskustvo.