Ženska soba > Rasprostranjenost seksualnog nasilja
Seksualno nasilje spada u red zločina s najmanjom proporcijom prijava i prema podacima brojnih svjetskih istraživanja, na jedno prijavljeno silovanje dolazi između 15 i 20 neprijavljenih slučajeva.
Seksualno uznemiravanje/napastvovanje je svakodnevna pojava u svim segmentima našeg života: na ulicama, javnim prostorima, u školama i fakultetima, na radnim mjestima. Zbog načina tretiranja problema te problema vezanih uz dokazivanje, o ovim oblicima nasilja možemo najčešće saznati samo iz osobnih razgovora, izvještaja ženskih nevladinih organizacija i rezultata istraživanja.
Svjetski podaci pokazuju da je 30% djevojaka doživjelo neželjenu seksualnu pažnju od minimalno jednog profesora/instruktora/predavača na fakultetu (Benson i Thomson, 1982.). Podaci iz Kanade govore o 23% djevojaka koje su doživjele seksualno uznemiravanje u školi (Bagley, Bolitho, i Bertrand, 1997.).U Hrvatskoj su dostupni podaci o uznemiravanju na fakultetima, a oni ukazuju na to da je 6% studentica doživjelo teže oblike seksualnog uznemiravanja, a 35% je doživjelo lakše oblike, kao što su neukusne šale, neumjesni pogledi, poziv na piće i primjedbe (Leinert-Novosel i Štingl, 2001.).
| Zemlja | Autori/ice | Rasprostranjenost |
|---|---|---|
| Kanada | Randall i Haskel (1995, prema WHO, 1997.) | 40% |
| Kanada | Walby i Myhill (2001.) | 33% |
| Australija | Women's Safety Survey (1996.) | 18% |
| SAD | Killpatric i suradnici (1992, prema WHO, 1997.) | 14% do 20% |
| SAD | Tjaden i Thoennes (2000.) | 17.6% |
U Hrvatskoj su dostupni podaci iz policijske statistike i manjeg broja istraživanja, od kojih je samo istraživanje Ženske sobe (2006.) uključivalo brojna pitanja o seksualnom nasilju koje su doživjele žene. Službeni podaci MUP-a za 2007. navode kako je bilo 677 prijavljenih slučajeva seksualnog nasilja (KZ, Glava 14), od čega 114 slučajeva silovanja.
Podaci Ženske sobe pokazuju kako je 17% žena doživjelo pokušaj silovanja ili silovanje. Od toga je samo 5% žena nasilje prijavilo policiji i/ili Državnom odvjetništvu (Ženska soba, 2006.).
Istraživanja provedena na studentima/cama 1998. i 2003. godine (Štulhofer, Jureša, Mamula, 1998. i 2003.) ukazuju da postoji trend povećanja broja prijavljenih slučajeva. Naime, dok je tijekom 1998. godine svega 1.3% djevojaka i 0.6% mladića izjavilo da je preživjelo seksualno nasilje, u 2003. godini podaci su više u skladu sa svjetskim procjenama i statistikama. Na pitanje jesu li doživjeli seksualnu viktimizaciju, 4% djevojaka i 1.2% mladića izjavljuje potvrdno te još 8% nije sigurno da li se to „može tako nazvati“. Postavlja se pitanje koji je uzrok ovakvog porasta frekvencija seksualne prisile u pet godina i radi li se stvarno o porastu seksualnog nasilja kod nas? S obzirom na iskustva u radu na području seksualnog nasilja, kao i navedene podatke i svjetske pokazatelje, najvjerojatnije je da je glavni razlog tome rad na prepoznavanju i osvještavanju različitih oblika seksualnog nasilja. To je rezultat brojnih javnih kampanji i sustavnog rada državnih institucija i nevladinih organizacija u prevenciji i suzbijanju različitih oblika nasilja, uključujući i seksualno nasilje.