Vijesti

KtK pismo za javnost: Seksualno nasilje kao sredstvo masovnog uništenja

Države članice UN-a su potpuno zakazale u zaštiti žena od nasilja i mučenja u epicentrima oružanih sukoba, kao i uključivanju žena u procese izgradnje mira. Usprkos tome što je prošlo godinu dana od kada je Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo Rezoluciju 1820 o seksualnom nasilju u oružanim sukobima, svijet užasnuto gleda kako brutalna masovna silovanja žena opet izlaze na vidjelo u Demokratskoj Republici Kongo.

Umjesto da zaštiti civilno stanovništvo, UN doprinosi iskorištavanju žena. Poznata je činjenica da ljudi iz UN-ove misije MONUC u istočnom Kongu iskorištavaju žene koje se prostituiraju, što je otkriveno tijekom velikog skandala 2004. godine. No unatoč tome, te činjenici da je UN usvojio stav nulte tolerancije prema seksualnom iskorištavanju, čini se da se praksa nije nimalo promijenila. Slični izvještaji dolaze iz svih epicentara oružanih sukoba. Tako je na Balkanu potražnja međunarodnog osoblja za ženskim tijelima potpomogla uspostavljanje organiziranog kriminala i širenje korupcije.

Taj dvostruki moral i nedostatak koordinirane akcije temelji se na arhaičnom patrijarhalnom stavu da muškarci posjeduju pravo na ženska tijela. Stoga se pristup da je nasilje protiv žena nesretna, ali neizbježna nuspojava oružanih sukoba, nastavlja. Kada se radi o politici u praksi, elita muške moći smatra da su prava žena sekundarna. Političari i donositelji odluka su očito nesposobni ili pak neodlučni oko toga da prava žena promatraju kao sastavni dio analize politika sigurnosti. Seksualno nasilje predstavlja izazov za tradicionalnu definiciju prijetnje sigurnosti i nije zastupljeno na radaru analitičara sigurnosti. To nije samo izdaja polovice svjetske populacije, već i omogućava neadekvatne odluke i prioritete koje upravljaju međunarodnim mirom i sigurnošću.

Međunarodna je zajednica doživjela neugodno buđenje za vrijeme ratova na Balkanu i u Ruandi, kada je sustavno zlostavljanje žena po prvi put postalo očigledno oružje etničkog čišćenja. Ratne godine u 1990.-ima dovele su do povećane svijesti i osude seksualnog nasilja u oružanim sukobima. Međunarodni je kazneni sud u statutu iz 1998. godine utemeljio da seksualno nasilje predstavlja ratni zločin i zločin protiv čovječanstva. Vijeće sigurnosti UN-a je 2002. godine usvojiloRezoluciju 1325 o ženama, miru i sigurnosti iza čega je slijedilaRezolucija 1820 iz lipnja prošle godine koja osuđuje korištenje silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja, držeći da je ova vrsta nasilja prijetnja za međunarodni mir i sigurnost. Ove rezolucije su kamen temeljac u borbi za prava žena. Ali postoji problem – riječi još nisu pretvorene u konkretno djelovanje svjetskih nacija.

Masovna silovanja ponovno eskaliraju u istočnom Kongu. Sustavno nasilje protiv žena tijekom oružanih sukoba efikasno je i jeftino oružje masovnog uništenja. Silovanja drže cijele zajednice zarobljene i koriste se za kontrolu, ponižavanje i omalovažavanje neprijatelja. Svjedočimo tome kako kultura nasilnih silovanja uništava tkivo društva i kako se širi i prelazi u sferu građanskog društva. Sve više žena i djevojaka je silovano od strane nekog iz njihovog okruženja. Danas ne postoje sigurni prostori za žene iz Konga. Upravljajući ženskim tijelima i utrobama, neprijatelj dobiva kontrolu nad reprodukcijom i kroji podjele. Obiteljska povezanost i društvene mreže se raspadaju kada su članovi/ce obitelji primorani gledati kako im siluju žene i majke ili kada su roditelji prisiljeni gledati kako im siluju ili otimaju kćeri za seksualno ropstvo. To dovodi do destabilizacije cijelih zajednica i značajno povećava razine nasilja. Istim obrascima smo svjedočili/e i na Balkanu. Tijekom 2000.-tih godina alarmantni izvještaji o seksualnom nasilju dolaze i dalje iz različitih dijelova svijeta (npr. Kolumbija, Sierra Leone i Sudan).

Situacija je alarmantna, te su potrebne snažne političke inicijative kako bi se dokazalo da Rezolucija 1820 nije samo papirnata prijetnja. Švedska kao sljedeća članica koja predsjedava Europskom Unijom ima snažan glas. Ovo je prilika u kojoj Švedska može početi snažno štititi prava žena. Sljedeće mjere bi mogle pomoći u tome:

Preraspodjela resursa tekućih inicijativa koje promiču mir u cilju promjene fokusa u smjeru zaštite žena i djevojaka tamo gdje su najranjivije, npr. u prognaničkim kampovima gdje sakupljaju drva za loženje i vodu u blizini cestovnih blokada.

Podržavanje nacionalnih inicijativa kako bi se pokrenule zakonske akcije protiv seksualnog nasilja kao ratnog zločina. To zahtjeva podršku za reformu zakonskih sustava. Na međunarodnom nivou trebalo bi efikasnije nadgledati naredbe koje ohrabruju ili dozvoljavaju korištenje silovanja kao vojne taktike.

Značajno povećanje sredstava za seksualnu i reproduktivnu zdravstvenu skrb, kako bi se omogućilo osobama koje su preživjele seksualno nasilje da dobiju pripadajuću zaštitu.

Osobe koje vode UN misije moraju odgovarati za kršenje UN-ove politike nulte tolerancije prema seksualnom nasilju. UN misije moraju imati jednaku rodnu podjelu i kompletno osoblje treba biti educirano o ženskim ljudskim pravima i UN-ovim pravilnicima o postupanju.

Ženske lokalne organizacije igraju ključnu ulogu u osnaživanju ženskog samopoštovanja i promoviranju ljudskih prava. Prema UN-ovim posebnim izvjestiteljima/cama o pobornicima/cama za ljudska prava, ženske aktivistice posebno su ranjive. Njima je potrebna veća podrška i političko priznanje.

Žene svijeta više ne mogu čekati. Zahtijevamo akciju naših političkih vođa. Gordon Brown, Hu Jintao, Dmitry Medvedev, Barack Obama i Nicolas Sarkozy – što namjeravate poduzeti?

Lena Ag, predsjednica fondacije Kvinna till Kvinna, Švedska
Dr. Denis Mukwege, glavni kirurg u bolnici Panzi u Bukavu, Demokratska Republika Kongo, primatelj Nagrade UN-a za ljudska prava i Nagrade Olof Palme 2008. godine
Maja Mamula, Ženska soba, Hrvatska
Mira Vilušić, Horizonti, Tuzla, Bosna i Hercegovina
Berijana Ačkar, Centar za pravnu pomoć, Zenica, Bosna i Hercegovina