Mitovi i predrasude o seksualnom nasilju

Prema podatcima Vijeća Europe (2003) jedna od pet žena (20%) tijekom života preživjet će pokušaj silovanja ili silovanje.

Prema podatcima Svjetske zdravstvene organizacije (2021) jedna od tri žene će tijekom svog života preživjeti fizičko ili seksualno nasilje od strane intimnog partnera ili seksualno nasilje od neke druge osobe.

To što je većina slučajeva neprijavljena i neprepoznata, ne znači da seksualnog nasilja nema.

Za seksualno nasilje nikad nije kriva žrtva, odgovornost i krivnja uvijek je na počinitelju.

Nepostojanje vidljivih ozljeda često se doživljava kao nedostatak jasne obrane i samim time pristanak. Pritom se zaboravljaju prijetnje i prisutnost straha, koji često blokiraju žrtvu. Osim toga, neke žrtve se svjesno prepuste kako bi smanjile rizik od povreda i smrti. To ne znači da su dale pristanak počinitelju.

Svaka od osoba koja je doživjela silovanje napravila je najbolje što je mogla i znala kako bi preživjela.

Silovanje, kao i ostali oblici seksualnog nasilja događaju se u jednakom omjeru danju i noću. Rijetko se događa u napuštenim ulicama i parkovima. Više od 50% slučajeva događa se u domu počinitelja, domu žrtve ili njihovom zajedničkom domu (Heenan i Murray, 2006).

Najveći broj silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja počinjen je od poznate osobe (najčešće od sadašnjih ili bivših intimnih partnera). U više od 70% slučajeva žrtva poznaje počinitelja i vjeruje počinitelju.

Žena u braku nije vlasništvo muškarca s kojim je u bračnoj/izvanbračnoj zajednici. Svaka seksualna aktivnost bez pristanka seksualno je nasilje i kazneno djelo.

Ne postoji profil počinitelja, bilo tko može biti počinitelj seksualnog nasilja. Silovatelji dolaze iz svih socioekonomskih klasa i rasnih i nacionalnih pripadnosti. Ne može ih se prepoznati po specifičnom načinu oblačenja ili ponašanja.

U 70% slučajeva seksualno nasilje je planirano. Počinitelji često koriste situacije u kojima je osoba ugrožena / ranjiva i samim tim nesposobnija za obranu.

Nepostojanje vidljivih ozljeda često se doživljava kao nedostatak jasne obrane i samim tim pristanak. Pritom se zaboravljaju prijetnje i strah, koji često blokiraju žrtvu. Osim toga, neke žrtve se svjesno prepuste kako bi smanjile rizik od povreda i smrti.

Normalna i najčešća reakcija na seksualno nasilje je smrzavanje od straha. Navedena reakcija prirodna je fiziološka reakcija tijela na stresne, zastrašujuće ili opasne događaje u cilju obrane.

Glavni razlog seksualnog nasilja je moć – nadvladavanje i kontrola druge osobe. Seksualno nasilje nema veze sa seksualnosti, već je kao i fizičko, psihičko i dr. vrste nasilja, samo sredstvo koje počinitelj koristi kako bi ostvario moć i kontrolu nad drugom osobom.

Prisiljavanje nekoga na seksualnu aktivnost protiv volje te osobe čin je nasilja i agresije. Podržavanje predrasude kako su muškarci slabi u kontroli svojih nagona i impulsa održava priču o krivnji žene-izazivačice.

Žene ne lažu o silovanju; štoviše, žene rijetko prijavljuju silovanje zbog brojnih razloga.

Prema podatcima FBI-a, broj lažnih prijava za silovanje i seksualno zlostavljanje nije veći od broja drugih lažno prijavljenih kaznenih djela (krađa, provala, pokušaj ubojstva) i iznosi 2% (Heenan i Murray, 2006;  National Sexual Violence Resource Center, 2015).

Silovatelji vrlo često koriste direktnu prijetnju po život žene ili njoj bliskih osoba kako bi izvršili krivično djelo i osigurali neprijavljivanje seksualnog zlostavljanja.

Žrtve se često ne suprotstavljaju nasilniku iz brojnih razloga: boje se dodatno razljutiti napadača što bi moglo rezultirati težim povredama, smatraju da je to bolji mehanizam preživljavanja, svjesne su da nemaju dostatnu snagu i vještinu za obranu, u šoku su i ne mogu se pomaknuti niti pozvati u pomoć.

Muškarci također mogu biti žrtve seksualnog nasilja, a prema podatcima, jedan od sedamdeset jednog muškarca preživjet će silovanje u tijekom života (Black i sur., 2011.) a jedan od šest dječaka će preživjeti neki oblik seksualnog nasilja prije osamnaeste godine (Finkelhor, 1990).

Većina počinitelja seksualnog nasilja su osobe koje žrtva poznaje. Djeca u 93% slučajeva poznaju počinitelja seksualnog nasilja.

U adolescenciji, u devet od deset slučajeva seksualnog nasilja počinitelji su partneri/bivši partneri (UNICEF, 2017). Silovanje je silovanje, bez obzira na odnos žrtve i počinitelja. Svatko ima pravo na promjenu mišljenja, pogotovo o seksualnim aktivnostima. Neki oblik seksualnog kontakta ne znači otvoren poziv na seksualni čin. I u slučajevima kada su žrtva i počinitelj ranije imali seksualne odnose, to ne daje pravo počinitelju da prisiljava žrtvu na seksualni odnos manipulacijama, pritiskom, prisilom, prijetnjom ili nasiljem.

Veliki broj djece i odraslih osoba koje su preživjele seksualno nasilje neće nikada ili dugo vremena nikome razotkriti da su preživjeli seksualno nasilje niti će to prijaviti policiji.

Između 55% i 69% osoba koje su preživjele seksualno nasilje kao djeca nije to tada povjerilo nikome (London i sur., 2008).

Podatci istraživanja u Americi i Kanadi ukazuju da je kod 70 -75% djece koja su preživjela seksualno nasilje prošlo pet i više godina prije nego su nekome rekli što su preživjeli (Hébert i sur., 2009).

Procjenjuje se da se razotkrije 8% slučajeva seksualnog nasilja kod dječaka i 18% kod djevojčica (Stoltenborgh i sur., 2011). Prosječno od zlostavljanja do razotkrivanja prođe 10 do 16 godina, a raspon vremena šutnje djece je od mjesec dana do 56 godina (Read i sur., 2008).

Čak 91% žena koje su preživjele silovanje nisu nikome rekle kada im se nasilje dogodilo, a  kamoli da su ga prijavile (Kelly, 2001). Istraživanje u Hrvatskoj pokazuje da 95% žena nije prijavilo pokušaj silovanja i/ili silovanje (Mamula, 2006).

Nije važno je li netko platio piće ili poklonio skupi dar – to je bio osobni izbor. Nitko nije obvezan „otplatiti” piće ili dar neželjenim seksualnim odnosom. Seksualni odnos se ne duguje nikome. Prisila na seksualni odnos nakon plaćenog izlaska je seksualno nasilje.

Vjerovanje kako samo mlade i atraktivne žene mogu biti silovane proizlazi iz mita o silovanju kao rezultatu seksualne potrebe i privlačnosti. Seksualno nasilje je zločin iz moći i potrebe za kontrolom, a silovatelji biraju žrtve koje percipiraju ranjivima ili nad kojima imaju moć. Svaka osoba može biti silovana, bez obzira na fizički izgled, dob, način oblačenja, socijalni status ili način ponašanja.

Većina žena je uvjerena da ne mogu biti silovane, jer paze na svoje ponašanje i način odijevanja. Seksualno nasilje je čin moći i kontrole i nema veze s tim kako se netko oblači ili ponaša. Žrtve seksualnog nasilja su djeca, osobe koje nose burke, osobe starije životne dobi – odjeća i ponašanje nemaju veze sa seksualnim nasiljem! Ova predrasuda doprinosi okrivljavanju osoba koje su preživjele seksualno nasilje i prebacivanju odgovornosti za počinjeno nasilje s počinitelja na žrtvu!

Pristanak na neku seksualnu aktivnost koji je dan jednom, nije pristanak za bilo koju drugu seksualnu aktivnost i u nekom drugom trenutku. Pristanak se mora provjeriti i dobiti za svaku seksualnu aktivnost!

Seksualne aktivnosti su izraz međusobne želje i poštovanja, a ne očekivanja, pritiska i prisile. Osoba se može predomisliti u bilo kojem trenutku za vrijeme seksualne aktivnosti, a partner/ica to mora poštovati.

Kada je netko pod utjecajem alkohola ili nekog drugog sredstva ovisnosti, to nije poziv za nasilje. Osoba pod utjecajem takvih sredstava nije u stanju dati ključni element za seksualnu aktivnost – pristanak.

Navedena predrasuda proizlazi iz rodnog stereotipa, odnosno očekivanja da mladići i muškarci uvijek žele seksualne odnose i da samo o tome razmišljaju.

Djevojke i žene isto kao mladići i muškarci razmišljaju o seksualnim aktivnostima i u njima jednako uživaju, kada imaju odgovarajuće, brižne i pažljive partnere/ice. Povremeni nedostatak želje za seksualnim odnosima ili iskazivanje emocija nisu nedostatak „muževnosti“, nego baš suprotno. Mladići i muškarci katkad jednostavno ne žele seksualne odnose i nisu spremni za njih. Djevojke, žene, mladići i muškarci trebaju naučiti biti slobodni od društveno nametnutih uloga i živjeti u skladu s vlastitim željama i potrebama.

Djetetova seksualna orijentacija i/ili rodni identitet nisu ni uzrok ni posljedica zlostavljanja. Seksualno nasilje ostavlja dugoročne posljedice na  život i zdravlje djeteta, ali nikako ne utječe na njegovu seksualnu orijentaciju ili rodni identitet. Dokazano je, međutim, da djeca koja prežive seksualno nasilje imaju veći rizik od različitih psiholoških poremećaja (anksioznost, depresija, traumatske reakcije i poremećaji, uključujući PTSP stres, poremećaj prehrane), problema u ponašanju, slabijeg uspjeha u školi, zlouporabe sredstava ovisnosti u kasnijoj životnoj dobi i brojne druge. Treba napomenuti da su djeca koja se identificiraju kao LGBTQ+ izložena većem riziku da budu meta zlostavljanja (Darkness to light, 2021).

Omogućiti osobi da otvoreno govori o svom iskustvu u sigurnoj i zaštićenoj sredini važan je korak procesa oporavka. Olakšava smanjenje osjećaja krivnje i prekida začarani krug šutnje vezan uz nasilje. Istodobno, dijete ili odraslu osobu nikada ne treba prisiljavati da govori o iskustvu preživljenog nasilja. Svatko treba svoje vrijeme, način i vlastiti proces kako bi mogao/la govoriti o tome.

Oporavak od preživljenog seksualnog nasilja je moguć.

Oporavak je moguć uz ljubav bliskih osoba i stručnu pomoć i podršku. 

Nažalost, seksualno nasilje se događa svima, bez obzira na godine, socioekonomski status, vjeru, grad ili mjesto odakle dolaze. Ne postoji profil žrtve seksualnog nasilja – to mogu biti bebe, starije osobe, osobe sa invaliditetom, LGBTIQ osobe, muškarci.